IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
Piše: Sonja Breljak
Berlin/Nedjeljnji dan u njemačkoj metropoli. Osvanulo sunčano jutro. Toplo. Ma, pretoplo! Nakon kiša i kiša, konačno jedan sunčan dan. Sve se uputilo vani. Na brzinu se proljetno-jesenja odjeća zamijenila onom ljetnom. Od bazilike svetog Ivana nedaleko stajališta podzemne željeznice Süd Stern, krenula Tijelovska procesija. Vodi okolnim ulicama, do tri improvizirana oltara. Kraj prvog se molilo na njemačkom jeziku, kraj drugog na hrvatskom a uz treći oltar, uz samu crkvu, na poljskom jeziku.
Naime, crkva svetog Ivana ili Johanesa, sjedište je katoličke zajednice Poljaka. Proslavu Tijelova, prenesenu s četvrtka na nedjelju, ovdje su zajedno upriličili Nijemci, Hrvati i Poljaci. I sve se događalo na tri jezika. Tako se molilo u crkvi a tako i pjevalo za trajanja procesije. Među svećenicima i predvodnicima procesije i naš fra Stipe Čirko. A u procesiji i crkveni pjevači Hrvatske katoličke misije. Pjeva se naizmjenično s Poljacima i Nijemcima, pa kad je red na Hrvate, zapjeva naš hrvatski zbor Klanjam ti se smjerno i Kruše života.
I tako cijelo vrijeme puta. Djeca posipaju latice ruža pred sudionike procesije. A puk se u više kilometara dugoj koloni kreće duž ulica na kojima je zaustavljen saobraćaj. Potrajalo sve i više od dva sata. Vrućina. Sunce prži kao malo kada. Nije lako. Ali pjevači ne posustaju. Kako naši tako i Nijemci i Poljaci.
Uvečer istoga dana, zajednička je proba našega zbora koji priprema repertoar za jesenju, veliku proslavu 40-te misijske obljetnice. Zbor se sam vodi i proba. Neobično. I jedinstveno. Kad Hrvatska katolička misija prije više godina, pogođena mjerama štednje Berlinske biskupije, osta bez časnih sestara koje su obavljale brojne aktivnosti pa između ostalog i vodile crkveni zbor, nije baš bilo optimističnih prognoza u smislu nekog glazbenog dosega u crkvenih pjevača. No, malo pomalo, pokazalo se kako, oni koji su pjevali prije, pjevaju i dalje. Ne posustaju. Već se i organiziraju. I više od toga! Između pjevača samih, iznjedriše se organizatori, svirači, pa konačno zbor dobi i svoju dirigenticu, ravnateljicu.
–E, tu stvarno čovjek mora biti dovoljno entuzijast /čitaj, lud!/da nakon dvosatne procesije još uvečer ode na dvosatnu probu zbora, vele neki u čudu. I imaju pomalo i pravo. Ali drukčije ne ide. Ne ide bez entuzijazma. I volonterizma. Nekada je i kod nas sve prštalo od takozvanih amaterskih kazališta, folklornih skupina, zborova, sportskih društava.
Ne znam kako to danas funkcionira u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. No, ovdje me u raznim oblastima i prigodama, uvjeravaju, kako bez novca danas kod ustanova pa i ljudi, više ništa ne ide. Za sve treba platiti. Na jednom nedavnom skupu, pade ideja za neke aktivnosti potražiti mogućnosti financiranja kod njemačkih institucija koje rade sa i za migrante.
-Ma da uključimo nekog od mladih koji su ovdje školovani i izvrsno govore jezik, poznaju forme i jezik institucija, čitaj birokracije. Treba napisati zahtjev, molbu, obrazloženje. Pregledati negdje koji fondovi postoje i što financiraju.
I tako…čim pade ideja, već stiže i zaključak. Kažu, trebalo bi najprije izdvojiti novce onima koji će te fondove „rešaširati“. Htjeli su reći..istražiti! Tako vele, i za „ rešaširati“ najprije treba platiti. Ni krenuli s mjesta, a već treba platiti.
Od sličnih „boljki“ suvremenog života, pate i brojne druge aktivnosti Hrvata u Berlinu. S premijicama za igrače, muku muči i berlinska Croatia. Male, ali nužne. Ne ide bez njih. A teško i s njima. Opterećuju klub. Kažu, tako je u nogometu, igrači odu u drugi klub, za boljim uvjetima. Ma zar to pravilo vrijedi u svim rangovima? Croatia nije profitabilno društvo. I uprava sva radi na volonterskoj bazi.
Dobro im dotiče entuzijazma i vlastitih leđa koja podmeću za ostavarenje tuđeg zadovoljstva. To mi dođe do te mjere naopako kao kad bi voditelji zbora koji to čine amaterski iz entuzijazma, plaćali premije pjevačima! Sreća da to nije slučaj. Pa se u nekim ljudskim aktivnostima koje su u sjeni popularnijih, zadržalo i bavljenje njima iz čiste ljubavi. Možda danas ta forma djelovanja u smislu amaterizma i volonterstva, djeluje staromodno. Ali nije.
I neće nikada za njom izumrijeti potreba. Suprotno! Možda joj, u nedostatku novca, u vrijeme krize i najavljenih velikih mjera štednje, i poraste vrijednost. Pa će onda, pjevati, igrati, plesati, sudjelovati, biti istinsko zadovoljstvo, jedinstveno mjesto susreta, druženja. Biti čast. Na kraju krajeva, tko to uopće i tko to sve, i može platiti?!