piše: Sonja Breljak
Berlin/ Dan po dan i proletje taj naš godišnji odmor. Istina, bio neuobičajeno produžen, poradi obiteljskih ….srećom, veselih …obaveza. Pa u Berlin stigosmo, nakon pet tjedana izbivanja …što bi po domaće rekli …knap, točnije, dan prije početka škole. To bijaše i moj prvi radni dan pa u nedjeljnu večer kad se dohvatismo Berlina, nasta opća, obitljska priprema ze jedan drukčiji …naš drugi …život. Eh, mi!
Naša ratna, izbjeglička, iseljenička pripovijest može stati u stotine priča. I nekako, nikako se neda do kraja opisati, ispisati. Prelijeva se preko rubova. Previše je ima. Za nečija dva života. Njene dijelove uvijek iznova …u vrijeme godišnjih odmora posebno …preživljavamo. Puno toga, previše toga podsjeća na nas od nekad.
Naš odlazak …Bilo ih je (i ima ih još ) više. Recimo …odlazak iz rodnog grada s proljeća 1992. Sama s djecom cijelu godinu. Pa pad grada, ta strašna neizvjesnost …tko živ, tko nestao, tko zarobljen? Pa odlazak iz našeg izbjegličkog, ratnog skloništa. Pogled na gradske i morske slike Hvara …nenadano, nikad pomišljeno, potpuno neplanirano …zamijenismo pogledom na njemačku metropolu. Eto, neki su već prije nas otišli i stigli. Pa i mi istim putevima. Nesvjesni kako taj naš odlazak, kao i bilo čiji od bilo kuda, u bilo kojem pravcu, mijenja sve iz temelja.
Stjerani u kut. Drugog izbora nema. Ili ga mi ne vidimo. O, kako je teško odlaziti. I kako se još dobro sjećam mučnine koja se osjeća pritom. I čudne obamrlosti, otupljenosti. I unutarnje, sveopće panike. I danas ju osjećam pri pripremama i odlascima. Pa bili oni i na godišnji odmor poput netom prošloga. Nerado, nekako nevoljko napuštam grad. Sve moje je tu. Kao i nekad. U nekom drugom gradu. Pa se pri odlasku ponašam kao da će mi ga netko oteti. Ili mi neće dozvoliti gradu ponovno doći.
Dolazak …Naš dolazak bio je savim običan. Stigli smo na jedan od perona glavnog autobusnog kolodvora u Berlinu. Pojma nemamo kud idemo. Znamo samo …mora se. Posljednje majčino pismo iz Grada pisano 93. poručuje …idite što dalje od ovog pakla. I mi otišli. Došli. Od tog dolaska prošlo punih 18 godina. O, kako bijah slaba. Nemoguće slaba. Tjelesno. Duhovno. Zar sam to bila ja?
U te me dane svakodnevno vraća moj dodir i rad s ljudima koji u Berlinu, u Njemačkoj traže azil, sklonište od kakve nevolje. Poput nas onda. U te me prve dane vrati i razgovor s prijateljem koji je upravo prebolio upalu pluća. Ja to jedva učinih, jedva preživjeh taj dolazak, tu našu prvu, berlinsku godinu. Netom se s početka jeseni 1994. rodila Mihaela koja nam je i danas kad uskoro slavi punoljetstvo, točan pokazatelj vremena našeg dolaska, kad me sustiže bolest. Najprije otkazala štitna žlijezda, Odgovorila …kažu liječnici …na stresno stanje na način na koji može (ubrzanim radom) …drhtanje ruku, znojenje, lupanje srca, opadanje kose, slabost, gubitak ravnoteže, opći umor, nesanica …pokazatelji su poznati onima koje je morlla ista briga. E, na sve to se nadovezala i teška upala pluća. Liječnica veli …trebaće duže vremena za oporavak. Bila u pravu. Posljedice osjećah i koju godinu poslije.
Eto, nemoguće je zaboraviti taj naš dolazak. Previše ga toga obilježilo. Uglavnom …preživjeh ga, preživjesmo ga. Nađosmo se u malo nam poznatom, tuđem, gradu. Zanimljivo a teško. Slični osjećaji preplave me danas za tih naših godišnjih posjeta rodnom gradu. Poput dolaska u malo poznat, nečiji tuđi grad. Zanimljivo, a teško. Srećom, od tog sam vremena, tih bugojanskih, hvarskih odlazaka i prvih berlinskih dana i dolazaka, jačala, rasla, snažila se …trebalo (pre)živjeti, iz (životnih) ruševina se izdići.
Naš povratak. Sanjaš li ti o povratku …pitaju kolege iz Službe za strance. Svi odnekud odlazili, ovdje dolazili poput i mene same. E sad, promišljam …a obično me takve teme i rasprave uznemire (manje nego nekada) …ne sanjam o povratku u tom konačnom, idealnom smislu. Nemam tih snova više. Moji su povratci dvostruki. Vratih se s kraja lipnja u rodni grad. Poput mnogih drugih. To se sad zove godišnji odmor. Istina, kod nas je i više od toga. Radujem se odmoru a teško mi pada stalno preispitivanje sebe, događaja, doživljaja, ratne nevolje, zbijega, selenja, putovanja …tome nema kraja. Ponekad se čini, poput kakve bolesti je to stanje. Dugo traje. Jedni tvrde …kako god to nazvali …nostalgija, sjećanje, žal, traume ili kako Nijemci kažu …traumatisierung belastung Störung … kako (manjom ili većom snagom) traje vječno, do kraja života.
A onda …primjetim s koliko radosti dolazimo u Berlin nakon godišnjeg odmora. Ma ljudi, sve se izmiješalo, sve dobilo drugi smisao, značenje. Odlazak, dolazak, povratak …riječi s puno sadržaja i više značenja. Sad nam povratak postao onaj trenutak kad se pred nama ukažu obrisi ovog grada i mi otvorimo vrata našeg berlinskog stana. Istina, nije to još domovina s velikim D. Može li to ikada i biti?! Nisu ljepote Lijepe naše ni tajnoviti zavičajni dijelovi naše Bosne i Hercegovine koji od krajnosti do krajnosti …euforije, ushićenja, radosti do plača, patnje i bola, pune posude naših emocija. Već u osjećaju drukčije. Iznenađujuće. Novo. A toplo. I važno. I jače nego prije. Mi stigli kući!