IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
Piše: Sonja Breljak
Šta sam samo puta u ovo vremena provedena u Njemačkoj, sama sebi rekla:- Ipak je to dobro! Pa još smo s ovim našim ratom prošli kako-tako. Koliko je samo drugih ubijeno, ranjeno, trajno unesrećeno. A mi … izgubili tek dom, kuću, stvari, materije… sve nadoknadivo. Istina, i obitelj i prijatelje. Ipak! Prikupljamo rasuto. Nešto se još da spasiti.
Pokušavam tako godinama sama sebi reći: -Ništa mi nije. Samo nastavljamo. Idemo dalje.
Ali, jest!
Da se to uvijek tako može. Trideset godina provedoh tamo gdje sam rođena, odrasla, studirala, radila, obitelj zasnovala, djecu rodila… a onda, put pod noge.Čini mi se, to ponešto drukčije izgleda, kad je odlazak stvar vlastite odluke. Ovako, kao da je netko ukrao dio mog života. I ja još ponekad čekam da mi ga vrati.
A vrijeme neumorno, nezaustavljivo curi…minute, sati, dani, godine…kap po kap…i već se evo, na onih prvotnih trideset, gdje stadoh za početka rata, nadovezalo još drugih 18.
Još uvijek je jezičak na vagi u korist jačine i dužine onih godina provedenih „doma“. Nije to lako zaboraviti. Podsvjesno se u meni taj nostalgični dio hrani, tinja, živi, pati. Jedne prigode, ne tako davno, potražih u ormaru stolnjak za stol u dnevnom boravku.
Tražim…i tražim…pa ne nalazim. A i kako bih?
Tražim nešto određeno, imam točnu sliku traženoga. A traženo je dio prošlog vremena. Dio drugog života. I takvih nostalgičnih dogodovština koliko voliš. -Pa daj da zapišemo sve to. To su sve zanimljive sudbine, vrijedni doživljaji, kaže kolega koji je godina sličnih mojima, ovih u Njemačkoj, proveo više od 35.
Dvije posve tipične a opet neobične sudbine. Jedna iseljenička, povratnička priča koja se možda može pronaći u tisućama drugih, tek različitih varijacija.
A opet jedinstvena.
I slična, izbjeglička, prognanička koja opet obitava u brojnim slučajevima naših ljudi u Njemačkoj i drugdje. I opet posebna. Zajednički im je odlazak u neki drugi život. Pa nam se takav naslov koji govori o dva života i vrti po glavi.
Tjera me to na razmišljanje o ovom mojem životu u Njemačkoj. Tom drugom životu. Kako često ga primah poput kakve kazne. Nespremna, poput kakva neželjena dara, uzeti ga u ruke. Upravljati njime. Pa nezadovoljna, zdvojna, žalim za prošlim. Ne vidim putove, staze koje vode punom životu. I nisam jedina takva.
Krajem tjedna u Berlinu sasvim zoran primjer kako se život može prihvatiti. Taj drugi život. Onako raširenih ruku. Gostovalo Kazalište slijepih i slabovidnih iz Zagreba.
Gledala ih i prije koju godinu na jednom berlinskom festivalu. Izveli tada predstavu pod naslovom „Vidimo se!“ Ove prigode na sceni igrokaz „Lopovluku nigdje kraja nema“. Pa uistinu, kroz smijeh do suza, progovorili sami o sebi. A time i o drugima. O svima nama. Kritičkom oštricom uboli na pravo mjesto.
Naziv ovoga najstarijeg kazališta slijepih na svijetu je vrlo znakovit. Glasi: „Novi život“. Po svemu, imenom, ponašanjem, glumom i stavom, razmišljanjem i borbom, mogu biti primjer svima.
I nama vani.
I oni su, najmanje svojom voljom i željeno, u svakodnevnici koja ih razlikuje od drugih oko njih. I to je svojevrstan drugi život. Čak se i okolina često prema njemu odnosi tako. Smješta ga u drugi red. I njih u građane drugog reda.
A oni upiru prstom. Šalama na vlastiti račun ukazuju na slabe točke društva, manjkavosti, predrasude, diskriminaciju.
Eto rješenja za drugi život. Moj i tuđi. Iseljenički, izbjeglički, prognanički, povratnički. To rješenje bolje i jasnije vidjeli i na njega ukazali glumci Kazališta slijepih i slabovidnih od nas koji vidimo. Kaže se, slijepi smo kod zdravih očiju. Uzmeš stvar u svoje ruke.
Živiš.
Boriš se.
Radiš.
Pomažeš drugima.
Popravljaš neispravno.
Mjenjaš.
Daješ životu svrhu.
Smisao.
Ukratko, i kad je to naš drugi život, prilika je to za novi život!