GDJE JE NOVA PRAVEDNOST - Hrvatski Glas Berlin

GDJE JE NOVA PRAVEDNOST

ANALIZA POLOVINE MANDATA PREDSJEDNIKA IVE JOSIPOVIĆA
ŽIVA ISTINA

piše: Vjekoslav Krsnik
Predsjedniku Republike Ivi Josipoviću isteklo je pola petogodišnjeg mandata, pa je to prilika da se ocijeni njegov rad i djelovanje na čelu države i da se procijeni je li moguće da on, kao i njegov prethodnik Stipe Mesić, dobije još jedan mandat.
Prije svega treba podsjetiti na rezultate predsjedničkih izbora na kojima je u drugom krugu pobijedio Ivo Josipović.
U prvom krugu glasovalo je 43,96 posto od ukupnog broja birača i Ivo Josipović je uvjerljivo pobijedio osvojivši 32,4 posto glasova glasača. U drugom krugu protukandidat mu je bio Milan Bandić, pa je Ivo Josipović uvjerljivo pobijedio osvojivši 60,3 posto od ukupno 2.253.770 danih glasova.

Međutim kad se taj broj usporedi s ukupnim brojem birača od 4,495.000, onda je predsjednik Josipović dobio samo 29,7 posto glasova ukupnog biračkog tijela. Dok je legalitet predsjednika Josipovića neupitan, legitmitet njegovog izbora je takvim postotkom ograničena. Ovo je važno naglasiti, jer u ove dvije i po godine predsjednik Josipović u anketi koje provodi agencija Ipsos Puls stalno dobiva potporu oko 80 posto građana Hrvatske, što znači da anketa ne odražava pravo raspoloženje biračkog tijela prema načinu na koji predsjednik Josipović obnaša najvišu dužnost u državi. Sama anketa upitna je po metodi, jer se radi na relativno malom uzorku od 1000 anketiranih, i to telefonski. Takva anketa nije anonimna kao terenske ankete koje se na slučajnom uzorku.

 

Kao što je poznato glavni moto predsjednika Josipovića bila je tzv. Nova pravednost što je trebala biti radikalna promjena od stila kojim je deset godina na Pantovčaku vladao Stipe Mesić. Međutim od samog početka pokazalo se da od te najavljene Nove pravednosti ne Pantovčaku ne će biti ništa. Prije svega predsjednik Josipović uselio se na Pantovčak kao bogata osoba, posjedujući zajedno sa svojom suprugom sedam stanova i više nekretnina, što nije moglo odgovarati relativno skromnim primanjima sveučilišnog profesora. Pored činjenice da je na vrijeme izvukao novac iz jedne banke uoči njezinog bankrota, u posljednju godinu dana otkrilo se podrijetlo Josipovićevog bogatstva u aferi ZAMP-a, u djelovanje kojeg je sam bio uključen i poduzeća Emporion njegovog prijatelja Marka Vojkovića, gdje se predsjednik Republike našao u klasičnom sukobu interesa.

Već prvi njegovi koraci na dužnosti predsjednika Republike pokazali su da kao agnostik Ivo Josipović ne drži mnogo do nacionalne funkcije koju su mu povjerili birači. Uzmimo samo na početku odabir njegovog savjetničkog tima. U njemu je važnu ulogu kao glavni analitičar dobio britanski Srbin, doduše rođen u Hrvatskoj dr. Dejan Jović. Pored toga što je izjavio da je Jugoslavija bila dobro rješenje za Hrvatsku i da se nije trebala raspasti, on se u nekoliko navrata deklarirao kao protagonist britanske politike na ovom prostoru koja počiva na temeljnoj tezi da se ovdje vodio građanski rat, a ne da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije. Tu tezu prihvatio je i sam predsjednik Republike.

Njegovi podanički susreti sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem koji je bojkotirao Josipovićevu inauguraciju dokazuju da Josipović u politici prema Srbiji nije zastupao istinske interese Republike Hrvatske. Oni naravno počivaju na neriješenim pitanjima nakon velikosrpske agresije, kao što je još uvijek neizvjesna sudbina oko 1000 nestalih za vrijeme Domovinskog rata, odbijanje Srbije da vrati otetu imovinu, neriješena granična pitanja, odbijanje Srbije da prizna postojanje zarobljeničkih logora i drugo. Preko svih tih činjenica Ivo Josipović je elegantno pokušavao i zahvaljujući svojem PR-u uspijevao zavaravati hrvatsku javnost. Štoviše umiješao se i u ovlasti Vlade, odnosno prekršio je svoje ustavne ovlasti kad je u više navrata prihvatio sugestiju o povlačenju tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. U tom kontekstu je i njegovo ponašanje u slučaju Purda kad, iako pravnik po struci, nije branio hrvatski pravosudni suverenitet da odlučno odbije srbijansku nadležnost nad hrvatskim braniteljima.

Pored ovog za hrvatsku politiku najvažnijeg pitanja, odnosa sa susjednom državom, koja je izvršila agresiju na Hrvatsku bilo je i drugih propusta po kojima se Josipovićev dosadašnji mandat ne može isključivo ocjenjivati kao osobito uspješan kako ga predstavljaju njegovi politički i medijski simpatizeri. Između ostalog propustio je otići na komemoraciju tragično poginulog poljskog predsjednika Lecha Kaczynskog, u govoru pred zastupnicima Skupštine Bosne i Hercegovine ni jednom riječju nije spomenuo da je ona bila žrtva velikosrpske agresije. Štoviše dao je na neki način legitimitet razbijaču susjedne države predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku, otišavši u posjet Banja Luci. U svečanom govoru prilikom potpisivanja Pristupnog ugovora s EU predsjednik Josipović, za razliku od premijerke Kosor, ni jednom riječju nije naglasio da je na svom putu za slobodu i neovisnost Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije, nego je u duhu politike izjednačavanja krivnje na ovim prostorima samo naglasio da je Hrvatska kao nova članica „morala prevladati i teško naslijeđe rata“. Njegov nastup prilikom posjeta Izraelu u Knessetu pred zastupnicima može se ocijeniti skandaloznim. Iako se za žrtve koje su podnijeli Židovi za vrijeme NDH u Izraelu već u ime Republike Hrvatske ispričao njegov prethodnik Stipe Mesić, naglašavajući kako je demokratska Hrvatska nastala na temeljima antifašizma, Ivo Josipović je otišao korak dalje, ne spominjući tu odrednicu, pa bi se moglo shvatiti da je Hrvatska sljednica ustaške NDH. U tom smislu je jednom metaforom čak ukazao da su ostatci ustaške ideologije još nazočni u Hrvatskoj, iako to nema nikakvog čvrstog uporišta osim u mašti predsjednika Josipovića i njegovih savjetnika.

Potezi predsjednika Josipovića koji ne odgovaraju nacionalnim i državnim interesima ili koji su u najblažu ruku upitni mogli bi se nizati. Njegov posljednji istup u politici koja bi se mogla nazvati „Nova Nepravednost“ dogodio se prilikom obilježavanja 17. obljetnice Vojnoredarstvene operacije Oluja. Kao pokvarena gramofonska ploča Ivo Josipović stalno ponavlja potrebu kako treba „sugrađanima srpske nacionalnosti“, iako je politički korektan izraz „pripadnicima srpske nacionalne manjine“ pružiti ruku i „priznati i pokloniti se njihovim žrtvama“.. Ni riječi o pobjedničkoj akciji Hrvatske vojske koja je i njemu omogućila da bude na čelu cjelovite hrvatske države, ni riječi o golemim ljudskim i materijalnim žrtvama koje je Hrvatska podnijela, ni riječi o svojem prethodniku i prvom predsjedniku Republike Franji Tuđmanu.

S takvim Ivom Josipovićem i njegovim obnašanjem dužnosti predsjednika Republike hrvatska javnost, naravno osim one koja mu politički i medijski puše u rog što se prije svega odnosi na Hrvatsku televiziju, ne može biti zadovoljna. Do novih predsjedničkih izbora ostalo je nešto manje od dvije i po godine. Ako bi što u ovoj državi trebalo promijeniti, onda je to svakako pravi hrvatski domoljub na Pantovčaku. Ivo Josipović kao bivši Titov gardist i ljubitelj crvene zvijezde i kao takav kriptokomunist sam po sebi ne može, kao što i nije, ponuditi nikakvu Novu pravednost. O idućim predsjedničkim izborima već sada treba početi razmišljati, pa i kuloarski djelovati. To je već posebna tema.

Related Post

1
Leave a Reply

avatar
1 Comment threads
0 Thread replies
0 Followers
 
Most reacted comment
Hottest comment thread
1 Comment authors
Josip Mayer Recent comment authors
  Subscribe  
newest oldest most voted
Notify of
Josip Mayer
Guest

Koliko je meni poznato Hrvatska je dobila najmodernijeg predsjednika dosada, koji se zauzima za pluralizam u Srbiji, a ujedno da Hrvatska bude država u kojoj su svi građani integrirani.Slično kao što to uobičavaju i druge demokratske već moderno razvijene zemlje EU. Drugo je to što se to pojedincima ne sviđa, a neki za sve idealan niti ne postoji.. nije ga nikada ni bilo u Hrvatskoj ..vjerojatno je da ga ni ne bude, a da mu neki ne prigovore. Stvarno je to posebna tema za iduća vremena.