piše: Vjekoslav Krsnik
Nedavna izjava saborskog zastupnika i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca nakon oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču kako„budućnost Srba danas, kad sve podsjeća na rane devedesete, u Hrvatskoj ovisi u prvom redu o jačanju njihove institucionalne, razvojne i identitetske politike“ u nizu posljednjih događaja potenciralo je ponovno rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj.
Pođimo od čvrstih činjenica. U komunističkoj Jugoslaviji Srbi su zbog kukavičkih ustupaka hrvatskih komunista imali privilegirani status, osobito u Savezu komunista Hrvatske, a odatle u službama koje su bile poluge tadašnjeg režima.
Prije raspada Jugoslavije u Hrvatskoj je živjelo oko 500.000 Srba odnosno oko 12 posto, pa su po inerciji naslijeđenoj iz zavnohovske Hrvatske imali ustavni status konstitutivnog naroda.
Raspad Jugoslavije koji je pokrenuo svojom velikosrpskom politikom Slobodan Milošević doveo je te Srbe u dilemu, da li izraziti lojalnost novostvorenoj hrvatskoj državi ili poslužiti Slobodanu Miloševiću u stvaranju Velike Srbije s granicom Virovitica Karlovac, Karlobag.
Poznato je kako je to završilo s ključnom presudom generalima u Haagu kojom je Hrvatska oslobođena optužbe o „udruženom zločinačkom pothvatu“, koji je u stvari imao za krajnji cilj da se izjednači krivnja za ratna zbivanja i da Hrvatska od žrtve postane agresor.
Srbija je tako nakon poraza u ratu doživjela i poraz u miru, iako je u svojoj ranijoj povijesti upravo profitirala u miru. Veći dio Srba u Hrvatskoj prebjegao je u svoju matičnu državu, a završni čin odigrao se upravo u operaciji „Oluja“ kad je oko 200.000 Srba iz tzv. Krajine izbjeglo prije vojnih operacija, pa kao što je ustvrdio u svojem svjedočenju u Haagu bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith Hrvatska vojska nije mogla izvršiti etničko čišćenje kad su to područje svojevoljno etnički očistili sami Srbi prije toga.
Srbi su dakle u Hrvatskoj po podacima iz posljednjeg popisa stanovništva 2001. godine s postotkom od 4,5 posto svedeni na najveću nacionalnu manjinu, među brojnima koji žive u Hrvatskoj. Intrigantno je i pomalo sumnjivo zašto ni godinu i po dana nakon završetka popisa stanovništva u travnju prošle godine Državni zavod za statistiku nije objavio podatke o strukturi stanovništva, a sve druge je objavio. Ako u jednoj Indiji od preko milijardu ljudi podatci o popisu stanovništva mogu biti objavljeni za mjesec dva, koji je razlog, osim sumnjive naravi, da DSZ to još nije objavio. Prema nekim neslužbenim informacijama broj pripadnika srpske nacionalne manjine pao je na oko 3 posto.
Vodeći računa o tim činjenicama postavlja se opravdano pitanje odakle Miloradu Pupovcu pravo da govori o Srbima u Hrvatskoj. Politički korektnim rječnikom to nisu više Srbi iz Ustava komunističke Hrvatske, to su pripadnici srpske nacionalne manjine. I sam Pupovac se lažno predstavlja kao predstavnik te manjine i poziva se na Srbe iz komunističkog Ustava.
On se lažno predstavlja kao njihov čelnik iz jednostavnog razloga što je na posljednjim saborskim izborima za njega na listi srpske nacionalne manjine glasovalo samo 7,9 posto birača. Ostali pripadnici srpske manjine ili su glasovali za opće liste ili jednostavno, kao uostalom i mnogi drugi građani, nisu izišli na izbore. I sad takav samozvani predstavnik srpske nacionalne manjine nakon oslobađajuće presude generalima upozorava da „sve podsjeća na rane devedesete“. Što to saborski zastupnik Milorad Pupovac i uime koga zaziva?
Gdje on tu vidi ugroženost „njegovih Srba“. On sigurno ne predstavlja one etničke Srbe koji su prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu, a među njima čak i one koji su se rame uz rame s etničkim Hrvatima borili protiv velikosrpske agresije koju Milorad Pupovac sa svojom upornom politikom o izjednačenoj krivnji nikad nije javno osudio.
Saborskog zastupnika srpske manjine treba ovom prilikom podsjetiti da je od 200.000 Srba u Hrvatskoj oko 12 posto sudjelovalo u postrojbama Hrvatske vojske, a 3 posto Srba bilo je zajedno s Hrvatima među hrabrim braniteljima u Vukovaru. Takve očito Milorad Pupovac ne predstavlja.
Milorad Pupovac sigurno ne predstavlja ni četiri ministra u Vladi Zorana Milanovića, ni Sinišu Tatalovića iz Predsjednikova ureda, kao ni brojne druge pripadnike srpske nacionalne manjine koji zauzimaju važne položaje u organima vlasti na državnoj i lokalnoj razini. Pitanje je zato zašto ti „ugroženi“ Srbi šute, zašto se ne izjašnjavaju u ovom trenutku kad samozvani predstavnik „ugroženih Srba“ Milorad Pupovac izjavljuje da za njih „sve podsjeća na rane devedesete“.
Doduše Milanka Opačić je u jednoj emisiji Aleksandra Stankovića, koji je nota bene također etnički Srbin, da ne želi biti u Pupovčevom toru, ali bi bilo mnogo važnije da se u povodu ovih izjava Milorada Pupovca u beogradskoj „Politici“ javi neki od visokopozicioniranih hrvatskih Srba demantirajući saborskog zastupnika Milorada Pupovca koji očito ima svoj tor.
Znakovito je također, a to samo po sebi govori čije političke interese zastupa saborski zastupnik Milorad Pupovac, da je on spomenutu izjavu dao beogradskoj „Politici“, iako je po svojem statusu hrvatski političar, bez obzira koliko sam sebe smatrao uvjetno rečeno velikosrbinom.
Štoviše Milorad Pupovac ima za razliku od ostalih hrvatskih Srba široko otvoreni prostor u javnim i komercijalnim medijima u Hrvatskoj, ali odbija sudjelovati u kontakt emisijama s osobama koje imaju drukčije mišljenje od njega. To samo govori o njegovom lažnom zalaganju za demokraciju koja naravno podrazumijeva i u ovako osjetljivim pitanjima suočavanja različitih mišljenja i stajališta.
Ništa manje važno nije analizirati i drugi dio njegove izjave u „Politici“ o tome da položaj njegovih Srba u Hrvatskoj „ovisi u prvom redu o jačanju njihove institucionalne, razvojne i identitetske politike“. Uvaženog zastupnika srpske nacionalne manjine u Saboru treba podsjetiti da kad su u pitanju manjine Hrvatska je u Europi otišla najdalje u zaštiti njihovih etničkih i kulturnih prava.
Tako na primjer velika većina europskih zemalja u parlamentima nema uopće predstavnika svojih manjine. Te zemlje su: Austrija, Češka, Danska, Estonija, Francuska, Italija, Letonija, Litva, Mađarska, Nizozemska, Norveška, Poljska, Portugal, Slovačka, Španjolska, Velika Britanija. Kao što je poznato u Hrvatskome saboru sjedi osam predstavnika nacionalnih manjina, od kojih su tri mjesta rezervirana za Pupovčeve „ugrožene Srbe“.
Njemu je i to malo, pa traži jačanje „njihove institucionalne, razvojne i identitetske politike“ Nije problem što Milorad Pupovac samozvani predstavnik hrvatskih Srba kao prikriveni zastupnik velikosrpskih ideja to traži, nego je problem u hrvatskim političarima, a prije svega u Kukuriku koalicije, ali ništa manje to nije bilo ni za vrijeme Sanaderovog i Kosoričinog HDZ-a da jednom zauvijek začepe usta Miloradu Pupovcu i njegovim idejama uvođenja velikosrpske politike u Hrvatsku na mala vrata.
Uostalom to je u duhu zaključaka Venecijanske komisije kao stalnog organa Vijeća Europe koja je o politici prema nacionalnim manjinama zaključila da su rezervirana mjesta i posebno manjinsko predstavništvo privremena rješenja koja u postkonfliktnim uvjetima i okolnostima u pojedinim državama trebaju olakšati političku integraciju manjina, a nakon toga biti ukinuta.