KRATKI POGLED IZ AMERIKE

O STANJU I PROBLEMIMA U DIJASPORI

piše: Jozo Grbeš, franjevac, svećenik u Župi Svetog Jeronima u Chicagu
Dugi hod
Putujemo dugo. Više od stoljeća. Stariji smo od vlastitog sjećanja. Upisani smo u tragove stranaca i udaljenih staza i novih horizonata. Amerika je i nam postala domovina: druga, treća… Identitet nam se nije mijenjao jer je upisan u genima, a imena država na dokumentima nisu govorili o tome tko smo mi. Odakle smo stigli nije puno reklo o nama. Svatko nas je svojatao.

Ovdje u Americi, crtali smo karte zapada, kopali rudnike istoka, gradili željeznice između njih, tvornicama udarali temelje… Postali smo guverneri država, gradonačelnici gradova, savjetnici poznatih, sportaši iz dvorana slavnih, umjetnici čija djela prepoznaju razglednice velikih gradova. U svakom gradu gradili crkve, osnivali župe, tiskali knjige, novine. I uvijek kroz sva vremena čekali kada će im domovina ugledati kartu svijeta. Znali su da su poštene duše, dobar svijet, velike radne energije, čuvari iskrene riječi, dobre volje i otvorena uma i srca, bez predrasuda, kršćanskog duha.

Kroz mnoga desetljeća, u zajednicama se čuvao  duh o državi i državnosti, priznatoj opstojnosti, neovisnosti, ponosna imena. Učili su mlade da će doći dan. I jedan po jedan, država po država, danas u svijetu postoji 181 hrvatska misija, župa, zajednica.

I onda su stigle devedesete. Svi zajedno pođosmo raditi, pisati, lobirati, financirati, moliti i nadati se… Neki su otišli u rat. Hrvatski su znali malo, neki više, a svi su voljeli ideju o državi. Država je stigla.  Naša je. Naše vrijednosti, naše poštenje, naša muka, naše sjećanje.I država stala na noge svjetskog globusa, kockaste majice obišle svijet, turizam i povijest postale atrakcija svijetu radoznalom i umornom od svoje vlastite civilizacije.

I prošle devedesete.

Stanje danas

Stigla prava slika stanja naroda iz nasljeđenog, predugoga komunističkog balkanizma. Krađe, laži, veze, huligani..Mediji prodani strancima koji stvaraju mijenja i politike, bogatstva darovana za profite malim grupama. Svatko svojim putem pošao. Svatko svojim putem se snašao. Ponos nacije spao na razine stida pridržana nepouzdanima. Revizije povijesti su masovne, a nedavna događanja stvaranja države, pred očima samih ljudi, nakon mnogih revizija dobivaju sliku potpuno drugačije stvarnosti. Istini je opet mučno. Ona ostaje bezosobna, bezlična, bezimena i nakaradna!

Vlade, stranke, premijeri, diplomati i šefovi dolaze i prolaze. Na dijasporu zaboravili svi, osim ponekad vrijeme koristi i usluga.

U dvadeset godina postojanja države nitko nije napravio nikakav program, nikakvu analizu, nikakvu brojku, niti jedan pokušaj. A tako nas je puno, na svakoj strani svijeta svakog kontinenta.

Gubitak zanimanja domovinske Hrvatske plod je i medija koji su stvorili sliku o čudnim ljudima ekstremnih pogleda i čudnih navika. Budući da su podijelili ljude ponovno na ustaše i partizane, dijasporu su učinili ustaškom kao po starom, dobrom udbinu receptu. Ništa nije slučajno u javnom životu jednog naroda, pa ni Hrvata! U slučajnosti vjeruju samo oni s malim IQ iznosom.

Mladi se hlade, okreću zemlji u kojoj žive, uključeni u mentalitet i život zemlje u kojoj odrastaju.

Kako promijeniti, zaustaviti tijek brzog gubljenja?

Raspršeni u pojedinačne mikro svjetove, bez zajedničkih ciljeva, projekata i planova s domovinom, bez ozbiljnih programa, razmišljanja, ideja, želja. Komunizam je preduboko u životu i mentalitetu hrvatskog čovjeka.

Svećenici koji još uvijek drže zajednice na okupu diljem svijeta sve su stariji. Zamjene stižu sporo ili nikakvo. Budućnost njihove službe je upitna.  U Americi postoje samo tri župe koje imaju dva svećenika. Sve ostale su s jednim svećenikom. Iscrpljeni, umorni, s puno projekata, organiziranih događaja iza sebe. Kako i koliko dalje mogu ići? Tko ima viziju na dalje staze? Tko se brine? Tko razmišlja u krupnom planu izvan malih okvira i uskih kalendarskih prostora?

Rješenje sutra

Postoji izlaz:

–  Odnose prema dijaspori dignuti na državnu razinu.

–  Osnovati ministarstvo dijaspore sa svojim velikim budžetom koji će povezivati sve ostale sastojnice (Crkvu, sport, kulturu, umjetnost, razmjene). Svaka velika migracijska nacija to ima!

–  Organizirati jedinstveni, prvi skup, sabor, u Zagrebu u na kojem će biti nazočna barem jedna osoba iz svake zajednice, svake misije iz cijelog svijeta. Država za to mora imati novac!

–  Organizirati po jedan veliki skup „Hrvatski dani“ na svakom kontinentu s istim ciljem okupljanja svih. Dobro promišljen, dobro organiziran, dobro vođen može poslužiti kao velika odskočna daska svih budućim događajima i generacijama. Takvih je skupova bila dosta u prvoj polovici XX. stoljeća u Chicagu.

–  Napraviti projekte za mlade koji žele provesti ljeta u domovini. Organizirati ponude koje će povezati ljudi iz različitih zajednica i zemalja. Hrvatska Crkva je počela organizirati susrete hrvatske katoličke mladeži, hvale vrijedan projekt, samo u krivo vrijeme, u mjesecu svibnju!

–  Edukacijski susreti, interakcijski, multimedijski pristup organiziranju dijaspore mora biti odraz vremena u kojem živimo.  Napraviti ispostave takvih centara po svijetu. Učiniti sve kako bi bilo ponosno biti osoba hrvatskih korijena ili hrvatskog državljanstva. Irci to rade sjajno. Pitajmo ih za savjet!

– Pokrenuti školske programe za dijasporu u cilju učenja jezika kulture i povijesti. Na engleskom govornom području iz Hrvatske nije učinjeno ništa. Sve što postoji djelo je samih škola koje postoje na ovim prostorima.

Drugim riječima pokrenuti sve iz početka, s ništice. Postavlja se pitanje tko? Postoji samo jedna institucija koja sve to može: država. Stoga na nju treba vršiti pritisak da konkretizira sve prijedloge i sve analize. Pritisak svih izvana i svih koji imaju ljubavi iznutra. Moguće? Mislim da je vrlo moguće!

Ako se to ne dogodi slijedećih godina, vrlo vjerojatno je da će stanje u dijaspori, odnosi prema Hrvatskoj i želja za bilo kakvom komunikacijom sa zemljom iz koje je sve krenulo biti gore nego što sada možemo zamisliti i predvidjeti! Još je vrijeme. Zajednički projekti na bilo kojoj razini uvijek su nam bili slabija strana povijesti osim u najtjeskobnijim stanjima i periodama povijesti.