IZ DRUGIH MEDIJA ….črčkarije
Istražujući slikovite ulice kišnog i sumornog Londona, drugog po veličini europskog megapolisa odmah nakon Moskve, razmišljao sam kako bi i naše gradove poput Rijeke, Zagreba, Pule itd. bilo lijepo oplemeniti ponekim zanimljivim i neobičnim sadržajem. U ovoj mojoj znatiželjnoj ekspediciji po dijelu grada koji se zove Westminster, sasvim slučajno zalutao sam u ulicu Baker Street i na broju 221b otkrio jednu vrlo zanimljivu kuću. Bila je to kuća detektiva Sherlocka Holmesa kojeg je, krajem 19. stoljeća, iz svoje fikcije stvorio i na papir prenio izvrsni škotski književnik i liječnik Arthur Conan Doyle.
Zahvaljujući dobroj ideji, domišljatosti i kreativnosti pedantnih Britanaca spremnih od ničeg napraviti pravi “boom”, ovu tipičnu gradsku kuću, koju pisac u knjizi spominje kao Sherlockov dom, 1990. godine preuredili su u muzej u koji sam jedva dočekao ući kako bih otkrio gdje je ovaj lik rješavao svoje kriminalističke slučajeve i misterije crnog 19. stoljeća.
Na samom ulazu dočekao me pandur ondašnjeg vremena i ljubazno, tipičnim engleskim naglaskom, izgovorio prema meni: “Hello sir and welcome”. Nimalo iznenađen gostoprinstvom starca, uostalom takvi su svi stanovnici ovog velikog otoka, zakoračio sam preko praga i ušao u pravu pravcatu viktorijansku riznicu. Osjećao sam neki poseban ustajali vonj. Zidovi su bili prekriveni prekrasnim crvenim tapetama i obogaćeni uramljenim slikama, puškama i ponekom prepariranom životinjom. Zatim sam ugledao police s knjigama, kamin i violinu, a drveni radni stol bio je prepun njegovog džepnog alata. Sat, lula, metar, olovka, blok i još mnogo toga što je koristiou svojem svakodnevnom istraživačkom radu. Upaljene svijeće na svakom su koraku muzejapridodavale onom ugođaju topline engleskih domova.
S čajem u ruci i tišini u kojoj se moglo čuti jedino pucketanje i sagorijevanje svijeća, škripavim sam se stepenicama popeo kat više. Tamo se nalazila polumračna soba njegovog pomoćnika doktora Johna Watsona u kojoj su se skrivale rukom pisane bilješke slučaja “The Hound of the Baskervilles”. Nažalost, nisam imao prilike čitati taj kriminalistički roman, a kako bih barem malkice saznao propušteno sa zabilješki, pisanih nekakvim starinskim krasopisom, uspio sam razaznati nekoliko redaka koji govore o kletvi povezanoj sa psom obitelji Baskerville. Detalje ne znam, ali pretpostavljam, kako god on završio svoj roman, dobro je ipak pobijedilo zlo. Sherlock Holmes i dr. Watson poništili su bačenu kletvu. Nevjerojatan je i pomalo jeziv osjećaj čitati o njegovim slučajevima, a istovremeno se nalaziti u prostorijama u kojima su se isti rješavali.
Kvalitetnom fotoaparatu, kojeg sam imao sa sobom, ispraznile su se baterije i prave fotke nisam mogao uloviti, ali sam zato, iz prašnjavog džepa prenatrpanog raznim promotivim londonskim materijalom, izvukao mobitel. Očistio sam mu objektiv i sav nadobudan, uživljen u velikog foto majstora, blicnuo nekoliko puta kako bih ovjekovječio tu predivnu muzejsku prošlost o kojoj stvarno vrijedi pisati.