KOME SMETA KAJ

Piše: Ivek Milčec
Prije sedam godina bil sam nakon jedne teške operacije tri tjedna na oporavku (Kur) u bavarskom Bad Tölzu. Doručkovao, objedovao i večerao sam u zanimljivom društvu; za stolom sjedjela su četiri Nijemca, jedan Turčin i ja …Hrvat. Jasno, razgovarali smo na njemačkome jeziku kojega je Turčin najslabije govoril, ali nije to bil najveći problem.

Ustvari,najveći problem u sporazumijevanju imali smo sa Herr Seppom iz Schwabenlanda, točnije Schwarzwalda, kojega ni njegovi Nijemci nisu razumjeli jer je govoril svojim, seoskim dijalektom, pa sam se na upit Bavarca razmem li dobroćudnog pajdaša moral nasmijati, a u smijehu mi se pridružil i debeli Franz koji je priznal da isto niš ne razme maloga “Švabu”.

Usprkos jezičnog  problema, sa Seppom smo se dobro, zapraf, prijateljski slagali i odnosili, nikad mu nitko (u ona tri tjedna zajedničkog druženja) nije prigovoril zbog njegovog govora i izražavanja. Jezici, narječja, dijalekti ili kakvim god ih mi imenom zvali, bogatstvo su svakog naroda pa i našeg …hrvatskog.

Je li baš tako?

U subotnjem (18.kolovoza) Večernjakovom tjednom prilogu Obzor pročital sam izvrstan tekst novinara Denisa Derka koji u naslovu postavlja pitanje: Nećemo titlovati srpski ili engleski,ali hoćemo kajkavski? Evo o čemu piše Derk: “Jedan slušatelj Drugog programa Hrvatskog radija u petak 10.kolovoza prijepodne, vozeći valjda kamion prema Dubrovniku, pokazao je je najbolje u kakvom je stanju hrvatsko duhovno zdravlje više od dvadeset godina nakon hrvatske samostalnosti. Dokoni vozač je, naime, putujući na krajnji jug Hrvatske o čijoj prometnoj, ekonomskoj i političkoj izolaciji svi znaju sve, vrlo žučljivo i vrlo opširno protestirao što se u programima Hrvatskog radija koristi riječ KAJ.

Dokoni vozač nije žalio novaca potrošenih na mobitel pa je zdušno protestirao što se kajka u javnom, državnom eteru za koji građani Hrvatske moraju plaćati pretplatu”.

Moram reći da ovo nije prvi put da se javno prosvjeduje protiv kajkavštine a ne treba zaboraviti ni vulgarne izraze koje je, prije nekoliko godina na adresu kajkavštine, izrekao poznati hrvatski sportaš koji, što je još žalosnije, posjeduje luksuzni stan u Zagrebu.

Za tešku ekonomsku, socijalnu i moralnu bijedu mnogima je kriv KAJ, purgeri i kajkavci jer se, po njihovom, u krajevima gdje se kajka, bolje živi na uštrb siromaha s juga Lijepe naše.

“I kako će se onda” …pita se Denis Derk “hrvatski jezik obraniti od stranih jezika kada su neki Hrvati tako ratoborno raspoloženi i netrpeljivi prema hrvatskim jezičnim različitostima. Kako ćemo se boriti s nezaustavljivim engleskim kada s toliko mržnje međusobno govorimo o ČA ili KAJ?

“Zabrinjava sama činjenica da se Zagrepčance u tramvajima poprijeko gleda kad se spominaju kajkavski a pojedinci bi nam najrajše, kak mi velimo, zaprli gubec.

Umjesto prilagoditi se i integrirati se u život grada, pokazati kak vole Zagreb i Zagrepčane …najrajše bi titlovali “Gruntovčane” jer ih je, kak veliju, nemoguće razmeti. A Zagreb i Zagrepčanci nebrojeno su puta pokazali da imaju veliku dušu, da rad prime svakoga a za uzvrat ne traže ništ neg samo malo ljubavi i poštovanja a to nije puno. Jel tak?

Vjerujem da bi bilo daleko korisnije da se na Veliku Gospu u propovijedima govorilo o međuhrvatskoj jezičnoj, ali i svakoj drugoj, netrpeljivosti nego o nedolasku vladajućih na misna slavlja. Prema popisu stanovništva gotovo 90 posto hrvatskih građana je rimokatoličke vjere pa nisu samo zbog obećanja da će biti bolje glasovali za Kukuriku koaliciju.

Nekima nejde nikak u račun podatak da velik broj birača lijeve političke scene ide u crkvu, da krste, pričeščuju i krizmaju svoju djecu, pa im se stoga nikak nemre prišiti nadimak-komunjare. Ova Vlada s premijerom Milanovićem na čelu dosta griješi, ali treba biti pošten i priznati da im nije lako jer su od bivših naslijedili kaos u državi a jedan od najvećih kritičara bivši je ministar Kara-marko koji nije, dok je bil na vlasti, imal “muda” reći Sanaderu, a kasnije Jaci da država ide u propast.

Pojedini kritičari iz crkvenih redova nadaju se brzom krahu Kukuriku koalicije i prijevremenim izborima te ponovnoj pobjedi “demokrščanskoga” Adezea, pa bi prve klupe na misnim slavljima opet bile pune političara sa Kara-markom na čelu. Po njima, to i je najvažnije da smo opet “svi zajedno”, jasno bez otpadnika s ljevice koji su ionako bili “nenarodna” vlast.

Evo što je povodom blagdanskih propovijedi u Slobodnoj Dalmaciji izjavio teolog Peter Kuzmič: “Toliko vjernika u marijanskim svetištima bila je izvrsna prilika za biskupe da ih evangeliziraju, a ne politiziraju. U nas su gotovo svi katolici, ali je jako malo među njima kršćana”.

Možda još težu poruku sadrži pismo Večernjakove čitateljice B.P. iz Zagreba koja između ostaloga piše: “…Ako već treba govoriti o nečemu na misama, to je onda govor o gladi i suši koja je uništila urod. Trebali su svećenici reći što su učinili i čine za siromašne, ali ne, oni su se uhvatili umjetne oplodnje!? “Ne znam,zašto je još uvijek u našem društvu tabu tema govoriti i postavljati ovakva pitanja?

Možda će i mene, zbog mojeg načina pisanja i razmišljanja, proglasiti nepoćudnim i sumnjivim, ali uvijek sam se držao i držim se toga da novinar treba biti dosljedan i pisati istinu, jasno iz svojega kuta gledanja.

Sve ostalo je Kaj god!