piše: Dražen Radman
Poštovana Sonja,
Evo, vratih se s kraćeg odmora sa Šolte. Jedan događaj me ponukao da vam pošaljem ovo ‘Pismo…’. Naime, prošli tjedan je jedna mlada djevojka, u ranu zoru, nakon velikog tuluma (s puno alkohola i možda još nečeg) skakala s broda u more, ali je udarila glavom u brod i sada se nalazi u komi…
Mnoge tragedije među mladima dogode se u sitne noćne i jutarnje sate…a nisu morale…
Možda ovo ‘Pismo…’ pročita barem jedan mladi čovjek i pošalje ga još jednom drugom mladom čovjeku…
Lip pozdrav!
Cuga te i prošlog petka oko 20 sati navečer čekala na onom istom zidiću. Tebe, tvoja dva prijatelja i još jednu tvoju prijateljicu. Kupili ste četiri pive pa ste ih, sjedeći na tom zidiću pored obližnjeg supermarketa, polako pijuckali smijuckajući se uz prepoznatljivo cakljenje u očima.
Vaša prijateljica Lana bi vas redovito preduhitrila i, kao da ne će, ipak bi prije vas trojice obavila taj početni ritual ispijanja. Vi biste joj, naravno, posebnim znakom odobravanja odali zasluženo priznanje što bi nju ispunilo ponosom i još većim osjećajem prihvaćenosti u vašem muškom društvu.
No, ti si, negdje u sebi, nekako znao da to i nije bio baš najljepši prizor. Jednom si čak pomislio kako uopće ne bi volio vidjeti svoju mlađu sestru u takvom ili nekom sličnom raspoloženju.
Na tom ste zidiću trebali prikupiti potrebnu energiju za glavni dio večeri – tulum koji je zakazan točno u ponoć kod vašeg zajedničkog poznanika, kojem su roditelji trebali biti odsutni čak do subote popodne što je sasvim dovoljno vremena za totalnu zabavu.
Zidić je, dakle, bio samo zalet prema kudikamo uzvišenijem doživljaju koji je trebao slijediti i potrajati sve do zore.
Simpatija koju si potiho, u posljednjih mjesec dana, počeo osjećati prema Lani počela je sve više rasti i obuzimati tvoje misli a da to nisi ni očekivao ni planirao. O djevojkama si, naime, razmišljao kao o onima s kojima je dobro zabaviti se i provesti te eventualno u svojim kasnim tridesetim godinama pronaći među njima jednu s kojom bi, eto, možda i mogao provesti preostali, manje zabavan dio života.
Život se, mislio si, događa samo u mladosti, dok se možeš provoditi, zabavljati, raditi uglavnom što hoćeš i biti bez neke velike brige u svijetu kojim si okružen. Ili bez neke osobite odgovornosti za svoje korake, riječi, postupke, odluke…
Da, tako si, otprilike, mislio do te večeri, odnosno do te noći i zore koja te dočekala nespremna za sve ono što se zbilo.
U 20:50 zazvonio ti je mobitel. Bio je to domaćin tuluma. Blago se cerekajući, rekao ti je: ”Vas četvero, kao ulaznicu za tulum, donesite dvije boce coca-cole i dvije boce stocka! Noćas imamo turbo tulum! Za pamćenje!”
Niste imali puno vremena za razmišljanje pa ste na brzinu prikupili 210 kuna, što je bilo točno toliko koliko je trebalo za vašu zajedničku ulaznicu. Supermarket je zatvarao za nekoliko minuta pa je trebalo hitro obaviti potrebnu kupovinu. Budući da si upravo ti djelovao bar nekoliko godina starije od svojih sedamnaest godina, bio si taj koji je legalno došao na blagajnu naplatiti ta dva stocka i dvije cole. Blagajnica nije postavila niti jedno suvišno pitanje tako da si u miru izašao van i pred ostalima pobjedonosno uzviknuo: ”Yes!”
Do ponoći je ostalo još puna tri sata. Mislili ste to vrijeme iskoristiti za odlazak na još jednu cugu u onaj vaš omiljeni kafić, ali ste morali brzo od tog nauma odustati jednostavno zbog toga što ste shvatili da vam je ostalo još svega nekoliko kuna u džepu.
Večer je bila topla iako se ljeto bližilo svome kraju. Vjerojatno je i to bio razlog zašto je Lana rekla: ”Pođimo sjesti negdje uz more, ali negdje gdje nema ni buke ni ljudi. Naći ćemo neku ravnu stijenu, leći na nju, gledati u zvijezde i pričati o životu.”
Gledao si u njenu zaigranost, ali i u nešto više u njoj, što nisi mogao posve objasniti, a što je stvaralo neku neobičnu dragost u tvome srcu.
Kada je jedan od tvoja dva prijatelja odgovorio: ”Ma, to je glupa ideja! Hajdemo šetati po gradu! Srest ćemo nekoga. Na toj Laninoj stijeni bit će nam živa dosada!” ti si ustao u obranu Lanina prijedloga, a kako si ipak bio nekakav vođa vašeg malog društva, nevoljko su pristali na spomenuti prijedlog.
-Ako tamo slučajno zaspemo, nemojte nas zaboraviti probuditi! …jedva su promrmljali, a ti si uhvatio Lanin pogled nekoliko trenutaka duže od uobičajenog, kao i blagi osmijeh koji je bio znak neskrivena zadovoljstva što si podupro njen prijedlog.
U 21:40 ste svi četvero ležali na, uistinu, lijepom i mirnom mjestu, to jest na kosoj stijeni, kosoj točno koliko treba da osim na nebo i zvijezde pogled možete uputiti i prema moru koje se lagano mreškalo nudeći vam svoj jedva čujan šum u znak svoje bezazlene prisutnosti.
Naravno, stao si do Lane jer si htio da vrijeme iskoristiš u razgovoru i upoznavanju njenih razmišljanja o prijateljstvu, ljubavi, obitelji, životu, i uopće o smislu postojanja.
Iznenadio si i samoga sebe takvim željama s obzirom na to da takve teme tebi nisu prije padale na pamet. Možda je pivo učinilo svoje pa si bio otvoreniji za priču u kojoj nisi bio na svom terenu, ali koja je u ovom slučaju, ispostavilo se, bila od onih priča koje se pamte i kad sve utihne.
S druge strane, možda je sama Lanina čežnja za dubljim razgovorom u tebi proizvela bujicu otvorenosti kakvoj se od sebe zaista nisi nadao.
-Toni …rekla je, gledajući prema vedrom nebu, gusto obasutom zvijezdama, –što misliš što bi se dogodilo kada bi ovog trenutka nestale četiri zvijezde na nebu?
Za trenutak si zastao htijući u prvi trenutak odgovoriti:
-Ma, o čemu ti to sad…? ali si se brzo pribrao, ”uhvatio val” i započeo razgovor.
-Paaa… mislim da se ne bi dogodilo ništa posebno… Kao da bi tko znao za to i kao da bi komu bilo stalo do četiri zvijezde među milijardama drugih.
-Je li to onda znači da ne bi bilo važno i da nas četvero, na primjer, nestanemo
večeras? Pa i mi smo tek zrnca među milijardama drugih.
-Naravno da bi bilo važno kada bismo mi nestali. Pa mi smo ipak živi ljudi, Lana. Uostalom, svatko od nas ima još nekoga komu je stalo do njega.
-Ja nemam.
-Nemaš?
-Da, nemam.
-Kako nemaš? A što je s mamom, tatom, bratom, djedom, stricem, tvojim
rodicama i svima koje si već prije spominjala?
-Jesam, spominjala sam ih. Oni postoje, ali ih nemam.
-Je li to tako misliš jer s njima nemaš dobar odnos?
-Da, upravo to. Kao da im je svima jedino važno da završim školu, da se ne razbolim, da se ne drogiram i da redovito jedem raznoliku hranu. Kao da sam neki stroj koji treba besprijekorno funkcionirati.
-Nemoj tako, Lana. Pa oni te svi, vjerojatno, ipak vole.
-Vole? Ne budi smiješan, Toni. Kako se može istinski voljeti nekoga, a nikada ga ne upitati: Kako si? Kako se osjećaš? O čemu razmišljaš ovih dana? Je li te strah nečega? Što te muči? Što te veseli? I tomu slično.
-Tebe nešto muči, Lana?
-Da, muči me. I to ne samo ovih dana. Već dugo o tome razmišljam.
-Paaa, možeš li mi reći o čemu se radi?
-Hoću, ako mi obećaš da mi se ne ćeš smijati.
-Evo, obećavam…
-Dobro, onda ću ti reći.
Dvojica vaših prijatelja su, kako su i najavili, u međuvremenu utonuli u san, ali ne zbog toga što su bili umorni, već zato što su negdje morali pobjeći od takve priče. A san je, onda, bio sasvim logičan izbor.
-Razmišljam o tome kako je život, zapravo, dosadan. I kako nema smisla.
Njen odgovor te zatekao pa nisi mogao odmah bilo što reći. Nastavila je:
-Ponekad mi se čini da bi bilo bolje biti među onim zvijezdama. Sigurna sam da tamo postoji neka ljepota i red, a čega ovdje dolje nema. Mora barem negdje gore postojati neka dublja iskrenost i ljubav kakvih ovdje nema.
-Misliš da tvoji najbliži ne mare za tebe? Možda oni samo nemaju vremena.”
-Nemaju vremena? Ako čovjek nema vremena za drugog čovjeka, onda čemu uopće vrijeme? Čemu rad i zarada? Da bi se moglo još više raditi i zaraditi? I to u ime boljeg sutra za svoju djecu? A što ako toj djeci treba tek malo više pažnje, priče, potpore, razumijevanja? Mnogo više od nekih drugih opipljivih stvari.
-Čuj, Lana, a zašto to ne pogledaš i s druge strane pa počneš razmišljati o tome da ti budeš ona koja će njih razumjeti i pokušati im pomoći da izađu iz tog začaranog kruga? Možda te preveliko očekivanje i baca u takvo stanje.
-Dobro govoriš, Toni. Pokušala sam u nekoliko navrata pokrenuti priču o životu, ljudima, svojim proživljavanjima. Znaš li kakva im je bila reakcija? Nikakva, odnosno kao da nisam ništa posebno ni rekla. Samo bi nastavili buljiti u televiziju ili bi rekli da ćemo o tome razgovarati neki drugi put. Drugi put, pogađaš, nikad ne bi došao.
-Mislim da shvaćam o čemu govoriš. Nisam se dosad previše obazirao na sve to što govoriš, ali mi se čini da je to stvarno važno. I više nego što se čini u prvi tren.
-Hvala ti što me nisi odmah poklopio kad sam ovo i započela govoriti. Nisam
imala namjeru ovoliko se otvoriti.
-Ma, u redu je… Ne može se u životu sve isplanirati. Uostalom, ja ne vjerujem u slučajnosti. Ako u nešto čvrsto vjerujem, onda je to da ne postoji slučajnost. Siguran sam da sve ima svoju svrhu. Samo što često to ne znamo, ne možemo – ili ne želimo shvatiti. Sjećam se kako mi je baka o tome govorila dok sam još bio dijete. Čudno je to kako zapamtiš neke davne riječi. Tako da i ovaj naš razgovor, valjda, ima neku svrhu i smisao.
-Zaista tako misliš?”
-Pa naravno da mislim, Lana.”
-Toni, shvaćaš li da je večeras prvi put da ti i ja razgovaramo o nečem drugom osim o piću, provodu, glazbi ili o tome kakav je tko iz našeg društva? Shvaćaš li da izlazimo skupa već četiri godine, a da se zapravo ne poznajemo? Ne poznajemo što sve nosimo i kupimo u sebi, a trebali bismo, je li? Trebali bismo, nekako, jedni u drugima naći oslonac, a ne hodati iz večeri u večer, jedni s drugima u blizini, a zapravo kao stranci.
-U pravu si. Drugi put ću ti ispričati nešto što u sebi držim već nekoliko mjeseci. Nisam mislio da bih to mogao ikome reći. Ali siguran sam da ćeš me razumjeti kad ti budem ispričao.
-Hvala ti unaprijed na tome. Ne pitaj, nekako sam znala da nisi površan kao što se znaš obično prikazivati. Kao što se i ja i mnogi od nas znamo prikazivati i zračiti namještenim osmijesima, sve kako bismo ostavili što bolji dojam.
-Opet imaš pravo. Kao da toliko puta ni sami ne znamo što bismo i kako bismo sa sobom pa se moramo nečim napuniti. Evo, pivom, na primjer.
-Kao da nas to piće vodi u neke visine. Zapravo nas uzdigne da bi nas s te iste visine bacilo na zemlju da budemo još niže nego smo prije toga bili. To dobro znam po osjećaju koji me svaki put prati kad se vraćam svojoj kući u sitne jutarnje sate, a posebno subotom ili nedjeljom. Osjećam se uobičajeno prazno i poželim što prije zaspati.
-Lana, i meni se to isto događa, ali nikome nisam mogao o tome govoriti. Naročito ne svojim vršnjacima. Mislili bi da sam lud. Ti si prva s kojom o tome bez zadrške razgovaram.
-Drago mi je da razgovaramo. A još više da nas nije sram to priznati. No, nisam sigurna da ćemo nešto promijeniti. Za koji trenutak ćemo se naći na tom, kako smo čuli, turbo tulumu i teško da ćemo izvući živu glavu. Naročito večeras kada će se cola popiti za pola sata, a stock će, osim vode, biti jedino piće do zore.
U tom se trenutku nešto pomaknulo u tvome srcu: što zbog važnosti izrečenog, što zbog simpatije koja je tada sasvim narasla prema Lani, a što zbog spoznaje koja je ukazivala da bi trebalo nešto učiniti. Nešto što bi značilo iskorak iz začaranog kruga u kojem ste bili ne samo ti i Lana, već i vaši prijatelji.
Neki je val tada blago zapljusnuo obalu, sasvim dovoljno da podigne morske kapljice koje ste potom oboje mogli osjetiti i na svome licu.
Htio si se izboriti za Laninu naklonost, iako si znao da je vaša priča nadilazila vaše prijateljstvo. Ta priča je bila važna i za dvojicu tvojih prijatelja, koji su još uvijek spavali, ali i za druge vaše vršnjake koji su bili u sličnoj situaciji… Na um ti je tada sinulo nešto zbog čega si bio ponosan na sebe.
-Lana, znaš što ćemo učiniti sada?
-Kaži.
-Uzet ću ove dvije boce stocka i baciti ih u more.
-To ćeš učiniti? Možemo se onda pozdraviti s tulumom.
-Ne moramo se pozdraviti. Možemo poći tamo i reći ”domaćinu” da su nam se boce razbile o neki zidić kraj kojeg smo nesmotreno prošli. Pa ako nas puste, možemo biti tamo i nastaviti naš razgovor. Naći ćemo neki kutak, isključiti se i pijuckati colu, ako je još bude. Ako nas ne puste, nema veze, ja ću te otpratiti do kuće. Ionako mi je ovaj razgovor s tobom značio više od tri tuluma.
-Toni, čujem li ja to dobro? Jesi li to ti? Priznajem da nisam mislila da bi kroz tvoja usta moglo takvo što izaći. Pristajem na tvoj prijedlog. A što s njima dvojicom? Probudit će se i vidjeti da nema stocka.
-Ne brini. Reći ću im istinu zašto sam to uradio. Ako su doista prijatelji, razumjet će. Ako nisu, znam da će se ljutiti, a možda i prekinuti dugogodišnje prijateljstvo s nama. Pa ako tako mora biti, neka bude.
-Dobro govoriš. Ako i ne budu razumjeli, možda će doći vrijeme kada će to moći.
Iz vrećice si zatim izvadio prvu bocu i s nekim posebnim ushićenjem zamahnuo i bacio je što si dalje mogao pritom otvorivši čep točno koliko treba da tekućina iscuri u more. Isto si učinio i s drugom bocom, a onda sa smiješkom pogledao Lanu koja je duboko uzdahnula kao da ju je proželo neko olakšanje.
-Toni, probudi ih pa idemo.
-Idemo, vas dvojica, buđenje! Tulum počinje!
No, nakon što si ih prenio iz sna, posegnuli su za vrećicom, u kojoj su bile samo dvije cole.
-Gdje je stock? …upitali su istovremeno.
-Nemojte se ljutiti, malo smo razgovarali pa nam je nekako sinulo da nam i nije baš najzdravije puniti se alkoholom.
Tada si im ispričao o čemu ste ti i Lana pričali dok su oni spavali.
-Što to govorite? Ma, to ste se vas dvoje golubova smislili neku šalu dok smo mi spavali. Sve kako biste vidjeli našu reakciju kad nam priopćite tako tužnu vijest. Ha – ha – ha! Hajde, donesite ga sad! Dosta je bilo šale. Zakasnit ćemo na tulum.
-Stvarno nema stocka, bacili smo ga u more. Na tulum idemo na rizik. Ako nas puste, puste.”
-Pa vi niste normalni! Odlučili ste se riješiti stocka, i to bez nas! Zaboravite na
prijateljstvo! Ne izlazimo više zajedno! Poslije ovog tuluma, ako uopće uđemo na njega, ne poznajemo se!
Začudo, nisi se previše uzbuđivao zbog njihove očekivane reakcije. Kao da si već bio spreman da njih dvojica prekinu vaše takvo prijateljstvo. Kao da si odjednom shvatio da je ono ionako stajalo na klimavim nogama. Bio si dovoljno pribran da im odgovoriš a da boja tvog glasa ne bude svađalačka:
-Ako vi tako želite, neka bude. Samo vas za jednu stvar molim. Pokušajte se sjetiti ove večeri kada za to dođe vrijeme. Možda ćemo se onda opet sresti pa budemo mogli razgovarati. Hajdemo sada.
-Upadajte! …rekao je domaćin. Bilo je točno 00:30. Njegove oči su već caklile pa nije ni provjeravao ”ulaznice” podrazumijevajući da ste donijeli sve što treba. Ispostavilo se da se, s obzirom na tridesetak pozvanih, nedostatak vaše dvije litre nisu ni osjetile. Stocka je bilo i više nego dovoljno.
Prostorija je već bila puna dima, što od cigareta, a što od trave koja ti je, gle, po prvi put zamirisala ružno i odbojno.
Opet si imao želju sjesti pored Lane, pa čak i usred velike buke nastaviti započeti razgovor. Učinilo ti se, na trenutak, da bi se u nekom nadolazećem sutra razgovor s Lanom mogao pretvoriti u nešto više.
Gledao si ju kao djevojku koja je bila puna života, a opet i kao plaho lane koje se gotovo preko noći našlo u surovom i hladnom svijetu. Gledao si ju kao drago biće koje je moralo brzo odrasti a da nije imalo toplinu doma koja grije srce. Da, na neki način si je gledao kao cvijet kojem je trebalo sunce i voda.
Znao si da i tebi samome toliko toga nedostaje. No, u razgovoru s njom vodio si se svojom najdubljom intuicijom koja ti je pomogla da se i ti otvoriš…
-Toni …upitala te dok ste sjedili jedno do drugoga u najzabitijem kutu velikog stana -što misliš, jesu li sretni svi ovi momci i cure koji plešu i samo se smiju?
-Paaa, ne bih znao. Ne poznam većinu od njih, ali ono što sada znam jest to da ne može nikoga ispuniti ova jednolična glazba koja, u kombinaciji s drugim stvarima, prije ispire mozak nego što mu čini dobro.
-Misliš li da će se oni svi, kada budu išli kući, osjećati tupo i prazno, baš kao što smo i govorili?
-Upravo tako. Čak i sutradan, kad se oko podne probude. Znam po sebi.
-A gdje je tu onda Bog? …upitala te i pogledala ravno u oči.
-Zašto me to sad pitaš? …odgovorio si, iznenađen, protupitanjem.
-Pa naravno da ću te pitati, Toni, jer se većina iz našeg večerašnjeg društva najvjerojatnije drži nekim vjernicima, a poslušaj kakve riječi govore jedni s drugima. I pogledaj kako jedva čekaju poći s nekim u krevet. Pogledaj im oči, izraze lica pa će ti sve biti jasno.
-Čuj, Lana, to je tako. To je postao stil življenja, to je in, kako se već kaže. A o Bogu nisam ozbiljno razmišljao kao o nečemu što je bitno za moj život, iako u Crkvu redovito odlazim.
-Ne čini li ti se da je taj in-stil upravo suprotan onome što Bog uistinu kaže? Ne čini li ti se da je veliki raskorak između čovjeka i Boga, ne samo što se mladih tiče?
-Da, pretpostavljam da jest tako. A što bih, Lana, mogao onda zaključiti nego
da nam se svima skupa treba vratiti tom Bogu kojeg sad spominješ? Ako sam te dobro shvatio što si htjela reći.
-Dobro si me shvatio. Pada mi na pamet kako mora postojati nešto ili netko tko je stvorio one zvijezde, a i nas ljude, koji smo složeniji, a i kopliciraniji od svih zvijezda zajedno. Netko tko može donijeti red u naš život. Rekla bih čak i kaos – koji je u nama. U meni, Toni.
Vi ste bez zastajkivanja razgovarali, dok su momci i cure uokolo vas, jedno za drugim, kvocali i izvalili se na trosjede ili pak na pod. Već je bilo 4:35. Znao si, i prije nego si došao na tulum, da to nije mjesto za tebe. Nije bilo ni za Lanu. Htio si otići što prije.
No, u jednom je trenutku prekinula razgovor i uputila se na balkon. Krenuo si za njom i vidio ju kako stoji nagnuta nad ogradom. Rukama je pokrila lice i kao da je nešto tiho govorila. U trenutku kada je nakratko pomakla ruke, vidio si joj suze koje su joj tekle niz lice.
Pomislio si da će nešto učiniti, ali si se brzo smirio shvaćajući da na toj ogradi ona – tiho moli. Znao si da joj treba samoća pa si se vratio unutra duboko dirnut svime što se te noći događalo.
Kada se vratila unutra, bilo je 5:20. Primijetio si da je nekako drukčija. Iako nije ništa govorila, Lanin je pogled bio smiren i dubok. Kao da je na balkonu zaista doživjela neki nevidljivi, a živi susret. Nisi mogao ništa drugo zaključiti.
Lana je još malo sjedila, a onda te upitala:
-Toni, idemo li kući?
-Da, naravno. I vrijeme je bilo.
U međuvremenu je glazba postajala bučnija, a na podiju je ostalo tek nekoliko onih koji su mogli stajati na nogama.
Vi ste izašli van i gotovo istovremeno udahnuli svjež jutarnji zrak koji je gotovo do samog dna ispunio vaša pluća. Da, odavno zrak nije bio tako svjež i dobar. Bilo je 5:40. Naziralo se novo svitanje.
Šetnja prema Laninoj kući je tekla bez izgovorene riječi. Toliko ste toga rekli pa je trebalo ostaviti prostora i za šutnju koja ponekad zna govoriti više od tisuću riječi.
Šutjeli ste, ali ste u sebi nosili i prebirali razgovor na onoj stijeni i u onom kutku stana. Lana je, činilo ti se, bila bogatija za još neke riječi i doživljaj na tom balkonu.
Kada si je dopratio sasvim blizu njene kuće, htio si joj reći kako nikad ne ćeš zaboraviti tu večer, kako ćeš je dugo nositi u svome srcu i kako si joj zahvalan za ljepotu koju ti je pružila kroz riječi koje su joj tekle iz srca. Htio si joj sve to reći, ali nisi uspio.
U istom trenutku kada si htio otvoriti usta, začula se strahovita škripa kočnica jurećeg i zanesenog automobila iza vas. Tek što si okrenuo pogled – sve je već bilo gotovo! Lana je pred tobom u hipu nestala – pokošena i odbačena tridesetak metara dalje. Na pločnik, tik do rasvjetnog stupa. Potrčao si najbrže u životu, bez prestanka dozivajući je kroz jutarnju tišinu:
-Lanaaa! Lanaaa! Lanaaa!
Kada si izbezumljen stigao do nje, oči su joj još trenutak bile otvorene. Onoliko dugo koliko je bilo potrebno da te pozdravi. Pokušao si joj reći da ostane, da će sve biti u redu. A ona je tih nekoliko sekunda gledala u tebe kao da je i ona tebi htjela nešto reći. Nije uspjela, ali joj je na usnama u posljednjoj sekundi života zatitrao neobično blag osmijeh s kojim je i usnula.
Kao da je bila svjesna da ide na ono bolje mjesto.
-O, Bože! O, Bože! …iz tebe se prolamao krik i vapaj dok si po prvi put milovao Lanino lice i kosu. Kosu… o kojoj si joj, također, nekom sljedećom prigodom htio nešto lijepo reći.
Kola hitne pomoći su stigla za svega tri minute. Brzo su potvrdilo da je tijelo beživotno. Pažljivo su ga prekrili bijelom plahtom čekajući da dođe policija i obavi svoje.
Mladić koji je automobilom udario u Lanu bio je lakše ranjen. Bio je vidno
pijan. Prepoznao si ga. Bio je to mladić koji je s vama bio na tom istom tulumu. Izašao je malo poslije vas.
Začudo, nisi pohrlio prema njemu. Kao da te zaustavila nečija ruka. Možda je to bila ista ona ruka koja je dotaknula Lanu na onom balkonu.
Samo si sjedio na pločniku pored njena tijela i, tiho jecajući, ponavljao njeno ime. Znao si da više nikada ne ćeš biti isti. Znao si da je sve što ste te večeri rekli – bila istina. I da ćeš svoj život posvetiti toj istini ma kolika bila cijena. Među vršnjacima… i drugima.
Nisi znao kako i što, ali si znao da će Odgovor vrlo brzo doći. Uostalom, osjećao si to i kao neki dragovoljni dug prema Lani. Ali i prema Onomu kod kojega je, kako si duboko vjerovao, i otišla. Kod kojega je više nitko i ništa ne će moći udariti.
Bilo je 6:20. Lana je, vjerujem, otišla kući. Svome Ocu. Ti si ostao. S razlogom. Život ima smisla jer smrt nije kraj. Ako sklopiš ruke, prekriješ lice…
Ako se prigneš pred krevetom u svojoj sobi i budeš iskren pred Bogom.
On je uvijek dobar. Vrijeme će to svima pokazati. Ako ne danas, onda jednom, svakako…