O NJIMA, A O NAMA

PISMO MARIJANA GUBINE, AUTORA KNJIGE 260 DANA
Ovih dana u uredništvo „Hrvatskog glasa Berlin“ stiže mail od Marijana Gubine iz Hrvatske. Marijan je odrastao čovjek, živi u Osijeku …ništa posebno.

Ipak …Marijan je odrastao bez djetinjstva na koje je kao i svi ostali imao pravo. Rat mu je ukrao one bezbrižne dane naših života kojih se svi rado sjećamo, a Marijan bi svoje najradije zaboravio. Ipak …opisao ih je u knjizi 260 dana, knjizi koja bi trebala biti opomena svima koji razmišljaju da se nasiljem, mržnjom i ratom mogu riješiti bilo kakvi problemi.

Ovaj puta Marijan nam piše o nama. O vječnom i nikad na prave noge postavljenom problemu koji se zove „odnosi iseljeništvo-domovina“.

Dragi moji,

Možda će netko na samom početku pomisliti: „Ma, što ovaj priča? Čime se on zamara pokraj pustih problema koje nagrizaju hrvatsko društvo“. Da, baš o tom nagrizanju je riječ. Riječ je o njima, a o nama. O odnosu Hrvata u Hrvatskoj i Hrvata u inozemstvu, ili kako mi volimo reći …u dijaspori.

Prije nepunih mjesec dana na svom facebook profilu, u jednoj od konverzacija, naše Hrvate iz inozemstva nazvao sam emigrantima, što je naljutilo jednog od njih. Na samom me početku čovjek zbunio svojom srdžbom. Nije mi bilo jasno što je uzrok ljutnje jer nisam ništa loše mislio.

Nakon kraćeg razgovora s čovjekom, tenzija je pala. Nije mi zamjerio (nadam se). Ne razmišljajući o težini riječi, kao ni o njihovoj percepciji riječi emigrant, služio sam se tom rječju bez promišljanja, što me i stajalo nelagodne situacije, a nekolicinu tih naših Hrvata izvana strašno je zaboljela olako korištena riječ.

Malo sam promišljao o tome i došao do zaključka da nešto u odnosu nas i njih ne valja te da ta teza u potpunosti stoji. Samo mi je nedostajala kompletnija slika da postanem svjestan uzroka, kao i posljedica.

Nije prošlo ni mjesec dana, a dragi Bog pošalje mi odgovore, tj. pošalje mi jednog od tih, takozvanih emigranata, točnije Hrvata iz inozemstva, iz daleke Australije.

Do 1. kolovoza 1991. godine živio sam u mjestu Dalj, a životnu idilu prekinule su paravojne formacije srpskih i četničkih odreda smrti, koje su se svih mojih 260 DANA zatočeništva potrudile da ubiju sve što je hrvatsko i kršćansko u meni i mojoj, tada šesteročlanoj, obitelji.

Moj novi veliki prijatelj, gospodin Ivan Grubišić, također je iz mjesta Dalj. Jedina je razlika što je on bio žrtva šezdesetih, kada je zbog narušenog mirnog života i završno pokušaja njegovog ubojstva, morao pobjeći iz tadašnje Jugoslavije u svijet.

Ivan je došao na godišnji odmor. Došao je obilježiti tragediju i odati počast svim žrtvama Dalja, obići svoju rodnu kuću i prisjetiti se dragih uspomena na rano djetinjstvo, kao i uspomena na svoju obitelj, koja je zajedno s njim trpjela agresiju totalitarnog režima, iliti bolje rečeno komunističkog režima nad Hrvatima. Upoznavajući ljude upoznao se s tragedijom moje obitelji te izrazio želju svojim prijateljima, generalu Andabaku i doktoru Vrdoljaku, upoznati me i pročitati moju autobiografiju 260 DANA.

Nedugo zatim, zahvaljujući tim dobrim ljudima, uvaženi gospodin Ivan i ja sjeli smo za isti stol.

Sparno predvečer rashladili smo s nekoliko butelja vrhunskog vina, ispričali se neobvezno kao dvije seoske babe te se, zbog obveza prerano, nakon nekoliko sati rastali s velikom željom da naše divane nastavimo što prije.

Tako je i bilo. Sutradan i narednih nekoliko dana, sve do njegova odlaska za Australiju, mi smo divanili, malo dijelili iskustva, no više se osvrtali na probleme današnjice, kao i na one buduće. Da me krivo neshvatite, odnosi se na probleme u Hrvatskoj. Australija je jedna od uređenijih država pa su samim time problemi u njoj minorni, posebice u odnosu na probleme u Hrvatskoj.

Iako sam imao neke informacije, nisam imao cjelovitu sliku o našoj braći i sestrama u inozemstvu. Zahvaljujući gospodinu Ivanu postao sam svjestan srdžbe gospodina kojeg sam nazvao emigrantom. Postao sam svjestan doprinosa naših Hrvata iz inozemstva.

Iako bih mogao napisati knjigu o njima, u ovom obraćanju svima nama skratit ću priču na osnovne elemente, koji potvrđuju sljedeću tezu: Da nije bilo Hrvata iz svijeta, koji su bezuvjetno pomagali Hrvatskoj, naši branitelji pucali bi iz drvenih pušaka sa streljivom 001 mm, zvanim zrno kukuruza i, samim time, lako je za pretpostaviti da Hrvatske danas nebi bilo ili bi ona nekim čudom ipak bila, ali sa znatno većim brojem žrtava.

Zbog njihovog doprinosa u stvaranju i očuvanju nezavisne Republike Hrvatske, zbog nesebične i bezuvjetne ljubavi prema nama Hrvatima koji živimo na prostoru Hrvatske, koristim priliku da kroz ovaj osvrt izrazim veliku zahvalnost za neprocjenjiv doprinos i njihovo žrtvovanje.

Da, dragi prijatelji žrtvovali su se. Iako će žrtve rata možda opravdano reći: „Ma, kakve žrtve? Mi smo krvarili, mi smo ostali bez najmilijih!“

Iako će vaš stav biti opravdan, odite korak dalje, razmislite o tome da su mnogobrojni Hrvati iz inozemstva dizali kredite kako bi se nama pomoglo. Davali su novce za „pšenicu“, za „ovce“, za obnovu crkvi, davali su svoje domove. Sjetite se, dragi ratnici, kada ste zamijenili zrno kukuruza za 7×59 mm za zolju za RBG itd.

Ja, unatoč tome što sam bio dijete, sjećam se donacija, “kumstva“, sjećam se paketa s različitim slatkišima koji su za mene bili kao iz bajke. Sjećam se toplih, kvalitetnih džempera, a znam, kao i vi ratnici, kako je kad je hladno.

Neosporna je činjenica da smo svi mi Hrvati, bili iz Hrvatske ili iz inozemstva, žrtve različitih zločina, neki više, neki manje. Činjenica je da su naši Hrvati iz inozemstva pomogli u ostvarenju našeg zajedničkog sna, kao što je i činjenica da naša braća i sestre, naši Hrvati iz inozemstva, nisu dobili nikakvu zahvalu s naše strane.

Dobili su dodatak uz svoju nacionalnost, dodatak zvan emigrant.

Ovim osvrtom na naše Hrvate iz svijeta izražavam veliku zahvalnost na njihovom doprinosu. Iskreno srameći se, ispričavam se svim Hrvatima koje sam nazvao emigrantima. Obećajem da će budući naraštaji puno više i konrektnije znati o Hrvatima u svijetu.

Vaš Marijan Gubina