KAKO JE BILO NA NAŠOJ “POLA URE KULTURE” NASLOVA “MOJ DNEVNIK IZ AMERIKE”
piše: Sonja Breljak …foto album ispod teksta
Berlin/ –Želim dogodine ja sjediti ovdje u publici a da netko od vas mlađih pripovjeda kako je putovao i doživio neku zemlju. Riječi su to naše suradnice Andreje Vidović, glavne akterice prošlogodišnje “Pola ure kulture” naslova “Moja Afrika”. Sad eto, prvi dio Andrejine želje se i nije ispunio, jer ona, zauzeta obvezama, na žalost, ne bijaše u publici ali zato jeste drugi dio. Naime, o svojem putovanju i jednogodišnjem boravku u Americi ostvarenom preko Ministarstva vanjskih poslova republike Njemačke, te o dnevniku koji je o tome vodila i na Hrvatskom glasu Berlin objavljivala u rubrici “Das Tagebuch aus Amerika”, na “Pola ure kulture” Hrvatskog glasa Berlin, pripovijedala je 17-godišnja Antonija Tustonjić. Predivna večer u kojoj se na hrvatskom i njemačkom jeziku, tekstom i fotografijama, pripovijedanjem i dijalogom s publikom, mlada Antonija predstavila na izvrstan, samouvjeren način.
A kako je sve to teklo? Počeli smo stihom. Ne bilo kojim. Pozvasmo u pomoć Pabla Nerudu i zvuke gitare Mihaele Breljak. Uz nježnu Romansu potekoše stihovi:- Lagano umire onaj koji ne putuje, koji ne čita, onaj koji ne sluša glazbu, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi. Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav, onaj koji ne prihvaća pomoć …onaj koji ne mijenja rutinu, onaj koji se ne usuđuje odjenuti novu boju, i ne priča s onima koje ne poznaje …onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti i koji ne ide za svojim snovima.
Puno su toga rekli ovi stihovi. Potom, vratismo “film” unazad, u vrijeme kad smo, netom prođe prva Pola ure kulture, saznali kako je 17-godišnja Antonija Tustonjić, otputovala u Ameriku, točnije u Wilmington u državi Delaware. Aha! To je nešto za nas …rekosmo.
Uslijedili su potom prvi kontakti s Antonijom, razgovori, dogovori …email, facebook i slično tome …pa potekoše k nama poput rijeke, prvi tekstovi, sve jedan ljepši i dragocjeniji od drugoga, sve sadržajniji i sve puniji, sigurniji i zreliji. Njih 15 je ispunilo Antonijinu i našu rubriku “Das Tagebuch aus Amerika”. Pisala nam je Antonija o odlasku, oproštaju, dolasku u Ameriku, razlikama u školskom sustavu, domaćinima, običajima, proslavama, načinu života, vjeri, čežnji …
Pa ispripovjedasmo, kako smo s rođacima i prijateljima dočekali Antoniju po povratku u Berlin 27. lipnja. Eh, što je bilo suza, radosti …neopisivo. –Dobro nam došla Antonija ...izgovorismo tada 27. lipnja, a i sada u dvorani Hrvatske katoličke misije. E sad, u ovom je trenutku najprije potekla pjesma izvrsnog Zbora mladih kojim ravna Suzana Smolković. Antonija je njihova članica pa nam je stoga najprije i ona zapjevala. Tek tad na red dođe razgovor s njom.
Pripovjedala nam je Antonija o svojoj želji za putovanjem i upoznavanjem jezika i države, te kako je stigla do stipendije za boravak u Americi (www.auswärtiges-amt.de). Čitala nam je potom, dijelove svog Dnevnika iz Amerike. Najprije one o oproštaju i odlasku, letu iz Frankfurta.
E, bilo je i smijeha. Školski prijatelji …njih desetak …iz berlinske gimnazije St. Franciskus …a neki od njih sjede upravo i u dvorani …željeli su ispratiti Antoniju s aerodroma u Frankfurtu pa sjeli u Berlinu na vlak. Jest, ali u pogrešan! Tako ne stigoše do Frankfurta niti do Antonije na aerodromu. Tad bilo tužno, veli Antonija, a sad i nju i sve u dvorani potresa smijeh. E, događa se to. Šta je svijeta u pogrešnom vlaku …
Potom nam je …a cijeli razgovor su pratili prikazi fotografija načinjenih u Americi …Antonija govorila o američkom školskom sustavu. Ponosni smo na našu Antoniju, rekosmo. Izvrsno zapaža i to zapaženo izvrsno prenosi na papir. Usporedila je i opisala američki školski sustav poput kakva analitičara s dugogodišnjim iskustvom.
O bilo je tu i dirljivih trenutaka koji navode suze na oči. O tome je Antonija čitala …na njemačkom jeziku, i pripovijedala …na hrvatskom, nakon Mihaeline Nostalgije na gitari. Jer o nostalgiji se i radi. Naime, Antonija je u Americi proslavila 17. rođendan. E, u to ime je, a da Antonija o tome nije imala pojma, u Ameriku doputovala njena mama. O, iznenađenja! I radosti do suza. Tako su se u Americi upoznali Antonijini domaćini, tročlana američka obitelj (Donna, Blaise i Stephen) i Antonijina mama Rozika.
U Wilmingtonu gdje je Antonija boravila, najviše je stanovnika s irskim, poljskim, engleskim i talijanskim korjenima. Antonija je često išla u lokalnu crkvu. Ali sad, dok je Antonijina mama bila u posjetu i oni svi zajedno bili u New Yorku, svratili su na Manhatten gdje je Hrvatska katolička misija u Crkvi Ćirila i Methoda (župnik Nikola Pašalić). –Kad sam ušla u crkvu, zaplakala sam i rekla:“ Majko, kako sam sretna nakon toliko vremena čuti sv. misu na hrvatskom jeziku.“
Tako pripovijeda Antonija. Poželjela se bila jezika, obitelji, prijatelja iz škole, misije i Zbora mladih, poželjela Berlina. A teško se rastati i od predivne američke obitelji.
Tijekom večeri čitala nam je Antonija svoje tekstove naslova: Entlich, die Welt erkunden, Mein neues Heim, Das Schulsistem in Amyland …pripovjedala kako je igrala odbojku, golf, gledala teniski meč poznatog Andrea Agassia, glumila u predstavi “Ljepotica i zvijer”, odjenula se svečano poput princeze na maturalnoj večeri, posjetila Las Vegas i Wachington …eh, što reći?! Sve je bilo kao u naslovu jednog Antonijinog teksta: That a Dream, Es ist ein Traum, To je san. Pravi san.
Pitali smo Antoniju i o najljepšem doživljaju (sve, baš sve!), o tome što joj je najviše smetalo u Americi (loš javni prijevoz u gradu, samo jedan autobus jer svi voze automobile), čega se od jela najviše poželjela (mamine pite …nego šta!) te što su o njenom putu rekli rođaci, prijatelji ( e pa u početku je bilo skepse …šta će ti to i tako …ali poslije su vidjeli kako je to dobro za mene) te što bi posavjetovala svojim prijateljima, otići, vidjeti, doživjeti ili ostati u sigurnosti doma i Berlina?
– Svakako, otići, vidjeti, doživjeti! Meni je to puno koristilo, ne samo u jeziku …a to sam htjela …poboljšati moj engleski …nego u svemu, u shvaćanju života, vratila sam se promijenjena, drukčija, zrelija…
Eto tako je na Pola ure kulture, zborila naša 17-odišnja Antonija Tustonjić. O, još kako je vrijedilo to čuti. Sretan je narod koji razumije i zanima se za svoje mlade. Očekujemo od njih da budu nositelji i prenositelji kulture i identiteta zemlje porijekla, a malo se ili nimalo ne zanimamo za njih same, njihov život, planove i snove. O prošlosti zborimo rado i često a pred budućnošću zatvaramo oči. Ta budućnost je u liku Antonije i drugih mladih …Andreje, Mateje, Ane ….sinoć bila pred nama. Na žalost malo je bilo Hrvata starije generacije. Žalimo se često i punih usta kako nema mladih u klubovima i društvima, u folklorima i na feštama a sami im ne pružamo ruku, kao da ih nema, A krajnje je vrijeme otvoriti oči. I mlade pitati za mišljenje, želje, put, pravac … Oni nose novi, svježi vjetar.
Zanimanje za Pola ure kulture i Antonijin Dnevnik iz Amerike, pokazao je Hrvatski radio koji se time bavio ovih dana u dvjema emisijama (Glas Hrvatske, Hrvatima izvan domovine i Ovdje Hrvatska, a tko je tamo).
A i Mirjana Božić, ministrica-savjetnica u Veleposlanstvu RH u Berlinu koja je s pažnjom pratila večer i slušala Antoniju.
-Ne mogu vjerovati kako imaš tek 17 godina i da si tako hrabra. S tvojim radom, sposobnošću, onim što sam čula, ne da bi samo našla mjesto na Hrvatskom glasu Berlin, već vjerujem i u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske. Tvoja odluka, odlazak i usavršavanje je jako važno. Posebno je to važno za žensku djecu, promjena je to pogleda i stavova u tom smjeru. Čestitam ti, bilo je zadovoljstvo to sve poslušati, rekla je gospođa Božić, zahvaljujući i čestitajući i Hrvatskom glasu Berlin na ovakvim aktivnostima, pažnji prema mladima i njihovu predstavljavljanju na našim stranama i kulturnim večerima.
–Draga Antonija ..rekosmo i mi na kraju Pola ure kulture ...hvala da si s nama podijelila svoje iskustvo. Nadamo se, koristit će to kome od mladih ljudi u njihovoj odluci, na njihovu putu. Možda već sad u publici sjedi netko od mladih tko se sprema na put, netko od naših budućih suradnika, netko tko će nam pisati, upoznati nas kako žive ljudi na nekom drugom kontinetu, nekoj drugoj državi, gradu. Tko zna!? Hvala ti na brojnim ispisanim stranama, poslanim fotografijama. Želimo ti puno uspjeha u daljem školovanju. Na Hrvatskom glasu Berlin i dalje ima mjesta za tebe, tvoje tekstove, tvoja razmišljanja. Kako je prošle godine Andreja Vidović rekla: želim dogodine sjediti u gledalištu a da netko drugi od mladih priča kako mu je bilo u nekoj zemlji. Eto, baš to želimo i tebi i nama. U ime redakcije Hrvatskog glasa Berlin, zahvaljujemo ti na suradnji, darujemo cvijeće i u znak sjećanja i fotografiju načinjenu na dan tvog dolaska iz Amerike.
Zbor mladih (njima i njihovim voditeljima Suzani Smolković i Anici Krstanović zahvaljujemo od srca) nam je još zapjevao …pojeo se po koji kolač (Antonijinoj mami hvala!), načinila koja fotografija, razgovaralo se, družilo …
E, bilo je sve predivno do zadnjeg slova i sekunde. Sretna Antonija, zadovoljni mladi. A i mi.
Uz to, susretosmo ovom prigodom nekoga tko uskoro putuje …e, ali o tome nekom drugom prigodom. Sretni radi toga …možemo sad tek reći …naš novi mladi suradnik javit će nam se uskoro iz -Engleske! Bravo mladi!