tekst: Sonja Breljak
Berlin/ Nekako iza podne u netom prošli ponedjeljak, zvoni mi mobilni telefon. Tek što otvorih liniju i izrekoh “ja”, zasu me bujica riječi mlađe ženske osobe:
–Molim vas, molim vas pomozite! Moja mama se javila čuvati djecu kod jedne Njemice u Mannheimu. Ne govori njemački tek par riječi. Sad, Njemica joj otkazala, istjerala ju i mama stoji na ulici i ne zna kud bi, ne zna što bi. Znate li ikoga tko bi mogao pomoći? Kud da ide? Ako mi se ugasi telefon to znači da nemam više kuna, zovem iz Hrvatske, pošaljite mi sms …
O, Bože, prebirem po glavi. Što učiniti?
Pa velim: – Ne poznajem nikoga u Mannheimu. Jedino da se Vaša mama pokuša obratiti Hrvatskoj katoličkoj misiji u tom gradu, radi savjeta, pomoći …
-Imate li adresu ili telefon misije ...upita glas i veza se prekinu.
Potražih u prošlogodišnjem Katoličkom kalendaru Danica, adresar Hrvatskih katoličkih misija širom svijeta jer u ovogodišnjem ga više nema, te pronađoh HKM Mannheim. Ispisah broj i poslah sms na broj s kojeg me bezimena gospođa netom nazvala. Uskoro sms-om stiže odgovor: –Broj nije više aktualan. Ipak hvala na trudu.
E, sad već nemam mira. Razmišljam, što bi bilo da netko moj tako stoji u nepoznatom gradu s neznanjem jezika …
Pa nazivam Adolfa Polegubića, dobrog prijatelja i našeg suradnika, pjesnika i teologa, urednika Žive zajednice pri Dušebrižničkom uredu u Frankfurtu i velim: – Taka i taka stvar, žena stoji, pomoć, savjet, broj adresa …
Zahvaljujem. Bilježim traženu adresu i telefon. Nazvah nekog i negdje u Hrvatskoj. Izrecitirah dobivene podatke.
Odgovor je glasio: – Hvala vam do neba, do neba!
Ne znam je li gospođa dobila pomoć, savjet. Stigla doma. Ili pronašla neki smještaj, posao, što li. Ne poznajem likove iz ove priče. Ostadoše mi anonimni. Svejedno, o ovom sam razmišljala i kasnije još dugo.
Tako naslijepo krenuti! Bez znanja jezika! Bez pomoći, kontakata, prijatelja, poznavanja grada …O, Bože!
Pa, polako ljudi!