piše: Hrvoje Mužević
Šika je bio stari mesar. Prvenstveno, bio je stari Podvinjac i jedan od najutjecajnijih ljudi svakog doba i režima. I još uvijek je, živ i zdrav, hvala Bogu-kako bi stari rekli. Dobro, zdravlje ga više ne služi kao nekad, ali drži se. Baš sam danas bio kod njega, i izrazio sućut zbog bratove smrti. Kaže, bolest ga pokosi u petnaest dana i ode. Imena mu se ne sjećam, znam samo da su ga „Suvi“ zvali.
Gledam „druga“ Šiku kako u odijelu izlazi iz auta, nalik na nekog ministra, i doima mi se dvadesetak godina mlađi. Prima sućut, i pita gdje je njegov pas. -„Jel kod starog gore?“
„Nije“ -odgovaram- „mama mi reče da je vidjela partu, nisam ni znao“-tipično odgovaram u takvim trenucima, i skužim njegovog brkatog žutog psa na stepenicama. Gleda me prijateljski-iako sam neki dan bacio amper na njega. Šta mogu, izludio me-tjedan dana se verao preko ograde i obijao prozore, pokušavajući steći ljubav naših kujica.
Nije, naravno, bio ni blizu, ali bjesnio sam. I redovno zvao Šiku i prijetio. A drug je hladnokrvno dolazio po njega i tepajući mu, odnosio ga u naručju. Znao sam da je ipak bio ponosan. Kako mu je ker „švalerski“ raspoložen. I da ne shvaća kako ta neozbiljnost meni može napraviti štetu u vrijednosti dva njegova bika. Da, Šika i njegovi su bili pravi seoski gazdurine. Kulaci, što bi nekad rekli.
Kuća mu je blizu naše, s urednim dvorištem, koje uređuje supruga. Na svakom ćošku mačka, koje , uvečer, Šika hodajući po šoru doziva. Mazi ih i pazi. Malo dalje, nalazi se njihova stara obiteljska kuća, s ogromnim štalama i štagljevima. Tu je uvijek bila hrpa bikova i krmača. Šika je pazio na svoju mesarsku tradiciju, i bez obzira na neisplativost poljoprivrede u zadnje vrijeme, trudio se napraviti dobar kulen. Poštivan od mnogih, uvijek je imao „ekipu“ za obraditi zemlju i ubrati hranu za njegove Gare, Roktavice i bezimene bravce. Čak sam mu i ja par puta pomogao dizati kukuruz i ječam na ogroman starinski tavan. Jer, kod njega je-osim mješaone za kulen-sve po staroj tradiciji.
„Šurovali“ smo često zajedno. Sređivali pečenke , bravce i tržili „pare“. Iako sam stalno bio u uvjerenju da je stari lisac, i nisam mu slijepo sve vjerovao-pokazalo se uvijek da je iskren. Zato ga cijenim, i redovno se pozdravljamo-„zdravo, druže-kako je?“
Još mi je prirastao srcu, jer je jedan od posljednjih tragova Podvinja koje nestaje. Zajedno s pekmezom, svilom i konjima. Zajedno sa starim Kepijem i mojom baka Jelkom, kojih više nema. Oni su bili prava podvinjska krema. Jet-set-što bi danas rekli. A uz to smo kao i neki kumovi.” Neki”-mislim zato, jer je u pitanju drugo-treće koljeno. Pravi kum je bio „Stari Šika“ mom dida Pavi, i ja sam ga par puta vidio i sjedio s njim kao dijete u starom šljiviku. Tamo je sad kuća od neke doktorice sa asfaltiranim prilazom.
Od sveg toga je ostao samo moj drug Šika, koji navečer stoji ispred kuće i doziva mačke. I usput „konta“ hoće li pasti cijena kukuruza.