piše: Armin Pohara
Rašljani. Malo muslimansko selo uklješteno u brdima Majevice, nadomak Brčkog, zauvjek će ostati žuboriti po toplim uspomenama djetinjstva, kao Rijeka kraj koje se ugnjezdiše kućice od ćerpića, opkoljene tajanstvenim šumama i pašnjacima.
Tu u sred te seoske bajke rodila se 1933. godine moja mama Hatka, jedna od pet kćeri koje na svijet donesoše njen babo Ahmet i majka Sanija. Njena tri godine starija sestra Satka uvešće ju odlučno i sa drskošću starije sestre, u svijet seoskih čarolija i strogih pravila.
1935. godine rodit će se prvi jedini sin i brat Hamdija kao nagrada za očevu upornost da ipak dobije I muškog nasljednika.
Na kratko vrijeme moj djed ce otvoriti malu trgovačku radnju mješovite robe u selu. Posao i nije išao nešto posebno dobro jer su priće o velikom ratu koji je započeo neki mahniti švabo, uveliko unijele nervozu i strah medju ljude, a takvo nešto nikada nije dobro za bilo kakve časne poslove.
Mama ce ovu malu trgovačku avanturu svoga oca dobro zapamtiti, jer je jednom prilikom penjući se na tavan onako mala i nespretna, greškom odgurnula polugu koja je držala teški drveni tavanski poklopac, a ovaj ju je tako silno udario po prstima da joj je otkinuo vrh palca desne ruke. Bol je bio neopisiv i moja mati ga se još sjeća kao da je jučer bilo.
Osim neopisivog bola još teže joj je pala surova ali kroz polu-šalu iznesena prijetnja njene tetke kako se zbog toga nedostatka više nikada udati neće. Dugo je ova, na izgled bezazlena, prijetnja budila moju mamu iza sna i tjerala je na neobjašnjive ljutne i nekontrolirano znojenje.
Nejasno je zašto je djed zatvorio ovu malu radnju uoći samog rata, ali su kružile priče o ljubomori žena njegove braće koje su i same htjele raditi u trgovini i bile zavidne Ahminoj ženi Saniji na ovako velikom dostignuću.
Ta ljubomora ipak nije bila dovoljna da ih natjera naučiti pisatipisati ili barem dosegnuti minimalno znanje iz matematike. To se strogo kosilo sa nametnutim ali dubokim uvjerenjem da takvo što nije za prave žene I Muslimanke.
Krajem drugog svjetskog rata Smajići će dobiti još jedno žensko dijete …Suhretu, (o njenom rođenju pričat ću vam nešto opširnije) kako bi se ova ženska rapsodija mirno privela kraju 1952. godine u kojoj su i majka Sanija i mama Hatka obje postale matere. Sanija ce donjeti na svijet Enisu i tako završiti svoju …više nego uspješnu karijeru žene rodilje, a mama tek započeti svoj muški Het-Trick, kada je moj stariji brat Enes energično istrčao na teren života.
Mamino djetinjstvo trajalo je samo nekoliko godina kao i mnoga druga djetinjstva seoskih gorštaka tog vremena. Od kada je znala za sebe bila je zaposlena na imanju svojih roditelja, čuvajući marvu po okolnim ispašama očevog, za nju prevelikog, imanja.
Otac je dobar dio vremena provodio u svojoj kovačkoj radnji gdje popravljao i pravio alatke i sprave neophodne seljacima za njihove svakodnevne potrebe. Okivao je kose, potkivao konje ,okivao toćkove zaprežnih kola, pravio burad…
Mama je sa sobom u zavežljaju nosila proje (kukurzni kruh op. ur.) i komadić sira koji su bili svakodnevno na jelovniku. Imala je osam godina moja mati kada su stariji počeli pričati o ratu, kriti hranu i čistiti lovačke puške. Ubrzo su kroz selo počele prolaziti razne vojske i mama se učila prepoznavati uniforme.
Ustaše, Nijemci, partizani… Svi su nešto htjeli a ona i ostala djeca su dobili zabranu otvaranja usta koje je majka Sanija zvala hraljama:
-Čujem li koju da je otvorila hralje cijelu će nedjelju sama na Pridolici marvu čuvat!
Nije bilo veće kazne od toga.
Djeca su odrasla u strašnom uvjerenju da baš tu u šumama oko velikog djedovog pašnjaka na samom vrhu Majevice, sa kojeg se za lijepog dana moglo vidjeti Brčko …baš tu živi onaj strašni tvor drekavac koji kažnjava bezbrižnu djecu za svaki neposluh.
Strah od nevidljivog drekavca bio je puno veći i realniji od svih zmija poskoka, divljih zubatih krmaka, medvjeda, uholaža i lude Hace koja je često potpuno gola hodala selom i kupala se po virovima rijeke, pjevajući neke mistične pjesme.
Njega nikada niko nije vidio izbliza, uvijek se krio u sjenkama i šumovima hrastova i jedini posao mu je bio otkriti sve zabranjene misli i namjere, otkriti grijeh i njegovu klicu i sve što je protivno učenju dragog Kurana i drugih mudrih knjiga islamskih, svega onog škakljivog što tjera na šejtanluke.
Kažu kako ga je jednom prilikom vidio amidža Behader dok je drijemao ispod kruške u krčevini, nakon što je klanjao podne. Krave su se zaobadale i u tutnju sjurile niz potok kršeći drvenu ogradu.
Djedov brat je odlučno zgrabio dvocijevku osluškujući divlju lomljavu u obližnjem šumarku, blizu šumarove kuće. Kleo se Alahom kao je čuo urlike od kojih se ledi dah, a onda je nešto veliko I crno skočilo sa trešnje okitite zrelim hruštovima i odletilo rijekom prema izvoru i kraju prašnjave ceste prema tajanstvenim šumama Bjelike.
Eho praska lovačke puške prolamaće se poslije kroz priče i sjećanja, šireći legendu o grekavcu kroz najtajnije staze seoske podsvijesti.
Nitko se nije sjetio pitati amidžu Behadera, kakav je san usnio nakon molitve. On je išao na Hadž I tako postao hadžija, a hadžija je veliki autoritet u čije se priče bezupitno vjeruje.
Djed Ahmet, mamin Babo, čuvao je svoj mali svijet od spletki I zamki rata, boreći se sačuvati ono što je u ratu teško sačuvati …ljudskost.
Događalo se da mu kroz kuću ponekad u toku jednoga dana prođu i ustaše i partizani, pitajući jedni za druge, kao da se brinu da im se šta nije desilo. Navraćale su i švabe, ali uglavnom da se opskrbe vodom i predahnu ispod ašlame, u svojim rijetkim obilascima malog sela na kraju svih puteva. Djed je domaćinski prihvaćao i ispraćao i jedne i druge i treće.
Sredinom četrdesetih, Nijemci su baš u njegovom dvorištu zarobili nekog partizanskog komesara koji je suočen sa neizbježnom sudbinom divlje i ljutito psovao strašne psovke koje Ahmina djeca nikada u životu nisu čuli:
-Jebem vam mater fašističku …jebem vam boga koji vas okotio …živio drug Tito …živjela Jugoslavija…
Pljuvao je suhim ustima bjesni partizan uokolo po naoružanim švabama, koji su ga opkolili, strovalili na zemlju i uvezali u konopce.
Njemački zapovjednik je prišao djedu, položio ruku na njegovo rame i sa osmjehom progovorio:
-Muslim …Muhamed …gut …zergut.
Djed je klimnuo glavom dok mu je kiselkasti osmjeh kao grč prošetao licem.
-Ja, ja gut…
-Partizan, bandit …bandit!
Pokazivao je njemački oficir na uvezanog I na tren ošamućenog čovjeka čiju su kapu sa crvenom zvijezdom vojnici čizmama gazili I pljuvali po njoj.
Osjećao je olakšanje moj djed, bojao se za djecu, za Saniju a i za sebe. Bojao se jer nije znao hoće li I na koji način biti kriv sto se ovaj divlji i prljavi ratnik baš u njegovom dvorištu pokušao sakriti. Kako će ovi strani ljudi što govore grubim jezikom razumjeti išta o njegovoj neumješanosti I skromnoj želji da ga se u ništa ne upliće i pusti na miru.
Olakšanje zbog osjećaja privremene sigurnosti miješalo se sa gađenjem i ljutnjom zbog toga što to olakšanje mora zahvaliti istima onima koji su ga u tu strašnu situaciju i doveli.
Nijemci su htjeli zarobljenika strijeljati odmah na licu mjesta u dvorištu moga djeda i majke, ali ih je djed nekako namolio da to obave negdje drugo, jer nije dobro da djeca sve to gledaju i pamte.
Za divno čudo Nijemci su ga poslušali i odveli nesretnika nekoliko kilometara uzvodno uz rijeku, krivudavim putićem prema šumariji.
Nedugo poslije Smajići će kao janjići uzdrhtati na prasak pušaka streljačkog voda, a mami se učinilo da je sa praskom u neprekidni eho pomiješana i posljednja bogohulna psovka neustrašivog ratnika.
Nekoliko godina poslije rata na mjestu gdje je “bandit” strijeljan bit će podignut mali spomenik i isti će biti proglašen za narodnog heroja.