Adolf Polegubić
i rijeke razgovaraju
one imaju svoj jezik
u večeri su
posebno nježne
kao žene
jutrom
donose svježinu
u šumu vodopada
rijeke su kao ljudi
ljudi su kao rijeke
mjesta na kojima se dodiruju
posebna su
kao Rajna na Loreleyu
ili Krka na Roškom slapu
dok gledam Rajnu
osjećam Krku
Cetinu i Savu
i gledam rijeku
ko raskošnu ženu
gordu i prkosnu
zanosnu i nježnu
Vaši stihovi oplemenjuju, prigibaju nas k srži vlastitoga bića, otvaraju nam oči za prozirnosti od kojih su satkani naši životi, navode nas na poniznost. Hvala Vam za to iskustvo!
Lijepa mi je ta usporedba.
I stihovi:
rijeke su kao ljudi
ljudi su kao rijeke
mjesta na kojima se dodiruju
posebna su