PREOKRET

TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
U drugom dijelu 2012 godine gospodarstvo će ostvariti preokret. Pokrenuli smo procese i investicije koji će dati efekta. Ove godine zaustavit ćemo pad BDP-a i ostvariti rast. Poduzete su brojne mjere koje daju nadu i optimizam da ćemo ići prema boljem. Do kraja ove godine preokrenut ćemo negativne trendove i krenuti putem stabilnog oporavka, najprije gospodarskog, a onda i životnog standarda građana. (Ekonomist i prof. ekonomije – Branko Grčić u svibnju 2012. )

Druga je polovica godine, a negativni trendovi nisu preokrenuti. Nema gospodarskog oporavka niti boljeg životnog standarda. Umjesto preokreta na bolje stvari su se okrenule na gore i u hrvatskoj ekonomiji bilježi se pad i stagnacija svih makroekonomskih pokazatelja, od indeksa industrijske proizvodnje, pada BDP-a, daljnjeg negativnog salda u vanjskotrgovinskoj razmjeni, povećanje nezaposlenosti, pad potrošnje…

Pokazalo se kako su se obećanja prodavala kao gotova roba, i to s najviših i najodgovornijih pozicija, jer su uz Grčića takva slična obećanja (laži )u prvoj polovici godine prodavali, primjerice, i R. Čačić i M. Mrsić i mnogi drugi Milanovićevi ministri i “stručnjaci“.

Za potpuni neuspjeh račun se, po običaju, ispostavlja bivšoj vlasti, iako je potpuno jasno da je hrvatsko gospodarstvo u krizi cijelo vrijeme, i  da su se problemi nagomilavali godinama zahvaljujući i HDZ-ovim vladama i SDP-ovim vladama.

Osnovna karakteristika hrvatske nacionalne ekonomije za vladavine jednih i drugih je stalna stagnacija gospodarske aktivnosti i visoka stopa nezaposlenosti. Osnovna karakteristika gospodarske politike jednih i drugih je da u svemu tome uopće nije postojala, niti postoji, neka politika ili strategija, a bez toga se ne može voditi nikakva gospodarska politika, ne može se jednostavno živjeti bez toga i tko to nema ne ispunjava preduvjet za upravljanje zemljom.

Od početka do danas sve se samo improvizira. Svaka smjena vlasti, odnosno, svaki nositelji velikih “promjena“ izlaz su uvijek nalazili u promjeni samo vanjske forme tj. na sve se samo stavljala i stavlja maska. Zato su rezultati tako poražavajući i u gospodarstvu, ali i u svim segmentima društva. Politika jedne i druge komunističke frakcije ostvarila je jednom riječju potpuni – sveopći kolaps.

Gdje su učinjene “greške“ ?

Hrvatska ekonomija je u teškom položaju i neefikasna i iz razloga, jer pretvorba nije ispunila svoj osnovni cilj, a to je restrukturiranje gospodarstva. Hrvatska industrijska i ekonomska struktura ostala je neadekvatna potrebama vremena i tehnički zastarjela, jer je prošla veliko razdoblje vakuuma gdje je prvenstveni interes bio preuzimanje poduzeća, a ne unaprjeđenje i modernizacija postojećih potencijala.

I na domaćem i na stranom tržištu učinilo je to hrvatsku ekonomiju neefikasnom, jer se smanjivala njena izvozna konkurentnost i profitabilnost. Zbog takvih zaostajanja i odumiranja teško se može očekivati da će se u nekom roku i bez drastičnih promjena u sferi gospodarstva riješiti problem enormne nezaposlenosti i pada proizvodnje – smatraju stručnjaci.

Strane investicije – pogreška ili spas ?

U oporavku hrvatske industrije, da se ona unaprijedi, oporavi i ojača, da postane konkurentna, da se rekonstruira i modernizira trebale su pomoći strane investicije. Bar se tako zamišljalo u početku.

Planovi nakon osamostaljenja bili su da se u Hrvatsku investira oko 50 milijardi dolara takvih investicija, a investirano je svakojakih investicija manje od 5% od očekivanog. Zbog toga su, smatraju stručnjaci, izostali pozitivni učinci na restrukturiranju i modernizaciji proizvodnje, kao i na ubrzanju gospodarskog rasta i izvoza.

Mišljenje je da se zapravo radilo o otporu prema stranim ulaganjima unatoč deklarativno proklamiranim potrebama za takvim inozemnim investicijama. Smatra se da su zapravo elite odlučivale o tome kad bi se trebala pokrenuti izvanjska ulaganja u Hrvatsku.

Da ulaganja nisu bila aktualna, jer se hrvatska oligarhija u to vrijeme nije osjećala dovoljno snažnom i moćnom da uđe u “prisniji odnos“ sa vanjskim tržištem, odnosno nisu bili spremni dok ne ostvare potpuni monopol u ekonomiji tj. dok Hrvatsku ne učine svojom trajnom imovinom.

Dotok stranog investiranja do 1999 godine npr.

U Poljskoj je, prema navodima, dosegnuo 22, a u Češkoj 14 milijardi dolara. U RH je do 2000 godine investirano nešto više od 2 milijarde dolara.

Taj trend, dolaskom na vlast, promijenio je i preokrenuo  I. Račan sa “stručnjacima“ za strana ulaganja i strane investicije R. Čačićem i S. Linićem.

U svom izvrsnom radu “Europska unija – Ne hvala“ autor Marjan Bošnjak piše kako je Hrvatska od 2000 doživjela pravu invaziju stranih poduzeća i stranog kapitala. Strani kapital osvaja hrvatsko gospodarstvo i već koncem 2009 od 50 najvećih poduzeća u RH čak 22 su u stranom vlasništvu.

Međutim strane kompanije koje su došle u RH nisu ušle u hrvatsko gospodarstvo da bi pokrenule novu proizvodnju, nego da bi preuzele već postojeća poduzeća i djelatnosti koje su prije bile u hrvatskom vlasništvu.

Bošnjak smatra da je EU tražila od RH da svoje gospodarstvo, kao jedan od brojnih preduvjeta ulaska u EU, mora privatizirati. Privatizira se tako sve, INA, HT, Pliva, gotovo sve hrvatske pivovare, željezara Split, željezara Sisak, sve banke prodane su u strano vlasništvo, kao i većina medija.

Strana poduzeća nisu gradila nova postrojenja i nove kapacitete, nego su preuzimala postojeća hr. Poduzeća i njihove nekretnine. Jedino trgovački lanci i centri, koji su imali važnu ulogu u ekonomskoj kolonizaciji RH izgrađuju nove objekte, jer starih nije bilo, ali pritom uništavaju na desetka tisuća postojećih malih hrvatskih trgovina.

Osim velikih stranih poduzeća, koja su u kratkom roku zauzela hr. Gospodarski prostor, ima i mnogo manjih i to u svim sektorima hr. Gospodarstva. Svima njima, govori Bošnjak, nije primarni cilj proizvodnja nego prodaja.

U tim poduzećima na vodećim ili nadzornim položajima su uglavnom stranci. Godine 2005 hrvatskim gospodarstvom upravljalo je više od 7 tisuća stranaca. Time hrvatsko gospodarstvo nije samo prešlo u vlasništvo stranog kapitala nago i pod izravnu kontrolu stranih upravljačkih kadrova. Strani kapital danas ima ne samo vrlo dobar uvid u mogućnosti hr. gospodarstva nego i kontrolu nad brojnim polugama gospodarske moći, što mu omogućuje da snažno utječe na cjelokupnu gospodarsku aktivnost u RH.

Takvo stanje ozbiljno narušava gospodarski suverenitet hrvatskog naroda u vlastitoj državi. Bošnjak dalje navodi kako se u javnosti često javljaju političari koji govore o potrebi Hrvatske da privuče što je moguća više stranih investicija, jer da će one pridonijeti bržem gospodarskom razvoju. On pojašnjava da kapital koji je dolazio u RH nije bio u funkciji razvoja niti je razvijao nove industrije, niti je stvarao nova radna mjesta. Tumači da je RH početkom 2010 imala vanjski dug što premašuje 44 milijarde eura, nezaposlenost od 310 tisuća i sve lošiji životni standard i postavlja pitanje, kakvu je zapravo korist hrvatski narod imao od tih silnih ulaganja. Tko je zapravo imao korist od otvaranja hrvatskog tržišta?

Na to Bošnjakovo pitanje može se odgovoriti da je, između ostalog, odluka o uvođenju slobodnog tržišta i ubrzane privatizacije značilo prihvaćanje provođenja instrumenata globalizacije po “preporukama“ organizacija, kao što je MMF – jedne od aparatura globalnog i tržišnog fundamentalizama.

Ta rabota donijela je korist stranim korporacijama – sredstvu u službi neokolonijalizma, ali i hrvatskim elitama koje su u svemu tome uvidjele priliku osobnog bogaćenja i ostvarivanje privatne koristi. ( Privatnu korist, koja se ostvarivala tijekom svih ovih godina samostalnosti ,najbolje je oslikao V. Šeks davno izjavivši, kako su neki otvarali račune i u Južnoj Africi. Međutim nekad “ alfa i omega“ hrvatske politike nije svoju “moć“ usmjerio u pravcu povratka opljačkanih ogromnih sredstava čime bi Hrvatska imala dovoljno sredstava za samo-investiranje u svoja javna dobra).

Račanovim ukidanjem carina za robu iz EU, prema Bošnjaku, pokazalo se katastrofalnom odlukom, jer su proizvodi iz EU preplavili hrvatsko tržište. Uvoz je rastao, a izvoz stagnirao. Umjesto zaštite i potpore industriji da ojača, restrukturira se i modernizira tom odlukom ona je uništena. Interes EU-a nije bio da se hrvatska industrija oporavi nego da oni proizvode i svoje gotove proizvode izvoze Hrvatskoj. Hrvatska je, prema Bošnjaku, u razdoblju od 2002 – 2008 u vanjskoj trgovini izgubila čak 73,4 milijarde dolara. Toliko smo robe više uvezli nego što smo izvezli.

Dakle vidljivo je i jasno kako dosadašnje “investicije“ nisu dale efekta, a prikazano je i zašto. Jasno je i da Kukuriku koalicija nema rješenja. Ne može ih niti imati. Pogodovanjem EU-u i neoliberalizmu izgubilo se i vlasništvo i kontrola nad mnogim značajnim segmentima nacionalnog bogatstva i nacionalnog gospodarstva.

Hrvatska danas, kao zemlja kolonija, odluke o hrvatskoj nacionalnoj ekonomskoj politici više uopće ne donosi samostalno, već se one donose izvan zemlje i za korist drugih. Pravac naše nacionalne ekonomije diktiraju vanjske potrebe, a ne njena autohtona logika. Naš industrijski razvoj je zaustavljen u interesu strane inicijative, koja dominira nacionalnom privredom. Tu, i u takvoj situaciji ,više nije moguće graditi pravilan razvoj.

Može se samo lagati i obmanjivati cjelokupnu javnost, a to i SDP, jednako kao i što je činio HDZ, čini u istom ili čak većem omjeru. Po tom pitanju “Grčićev preokret“ prolongiran je po Josipu Leki za slijedeću godinu, jer ćemo prema njegovom laganju tek tada živjeti bolje. Preokret prolongira i “samouvjereni“ premijer i laže naciju kako će slijedeća godina biti bolja i kako je u njoj za očekivati pravi rast. Uz sve obrazloženo potrebno je reći kako je industrija glavna komponenta BDP-a. Pravog rasta nema  bez industrije, a ona je uništena  politikom HDZ-a, ali i SDP-a i njihovih  koalicijskih partnera.

Kad možemo očekivati preokret?

Početkom druge polovice devedesetih godina makroekonomisti su izračunali da bi za naš razvojni ciklus trebalo oko 4 milijarde dolara godišnje. Da bi za civiliziran način življenja, uz stopu rasta od 4% trebalo oko 30 godina.

Da bi RH, kao bogata zemlja, u usporedbi sa siromašnom Austrijom, trebala, uz 8% rasta godišnje tek za 17 godina postići nivo austrijske materijalne potrošnje građana.

Poštena i dobronamjerna vlast javnost bi upoznala sa istinom i rekla kakva je realna cijena i vrijeme potrebno za postizanje cilja. Rekla bi kakva je situacija, kakve su mogućnosti, što se može učiniti, a ne obmanjivati i lagati i stvarati nove iluzije.

A laž je ozbiljan grijeh i grešniku je stoga potreban ozbiljan preokret kako srca tako i životnog puta. Istinsko obraćenje srdaca i preokret u djelima kako bi se odvratila srdžba Svevišnjeg.

Jer grijeh je u religioznom smislu uvreda Božje svetosti. Onome tko ga ne priznaje kao takvog najprije je potrebna iskonska metanoja- spoznaja Boga i čovjekove ovisnosti o Bogu.