piše: Mirko Omrčen
– Imamo vladu koja će napraviti promjene! ( Ministar – Ivan Vrdoljak)
Kad su se vladajuće strukture u Hrvatskoj odlučile za neoliberalizam i njegovu doktrinu mislilo se da će po koncepciji te doktrine do ekonomskog rasta, razvoja i pune zaposlenosti doći automatski primjenom liberalizacije tržišta, roba, rada i kapitala, brzom i dosljednom privatizacijom poduzeća i politikom “makroekonomske stabilnosti“.
Takvo uvjerenje i shvaćanje pokazalo se potpuno pogrešnim i iluzornim, jer tržište samo po sebi nije pokrenulo ni rast, ni razvoj, niti je riješilo sve probleme, osobito problem nezaposlenosti kako se očekivalo.
Dogodilo se suprotno tome. Zapalo se u tešku krizu i recesiju koja je osim toga također zorno pokazala da ekonomska politika po neoliberalnom modelu, u kojem je kao glavni cilj postavljena “makroekonomska stabilnost“ što se najčešće svodi na monetarnu stabilnost, to jest na kontinuirano održavanje niske stope inflacije i stabilan tečaj, ne ostvaruje stabilan dugoročan razvitak ekonomije, zaposlenosti i životnog standarda.
Pokazalo se da je ista, uz jednako pogrešan neoliberalni model privatizacije i pretvorbe ključni uzrok destabilizacije gospodarstva i društva.
Uz nastavak takve politike, za koju su ekonomski stručnjaci ustvrdili, a praksa pokazala, da su njeni efekti smanjenje novčane ponude, visoke kamatne stope, smanjenje investicija koje bi potakle razvoj, smanjenje BDP-a i smanjenje zaposlenosti, teško je očekivati promjene.
Takva politika dovela je do destabilizacije gospodarstva i društva, do golemih ekonomskih i socijalnih poremećaja i uz takvu politiku bit će nemoguća misija ostvariti bilo kakve osnovice za cjelovitu preobrazbu gospodarstva, zaposlenosti, rast i podizanje životnog standarda.
Kao alternativu MMF-ovoj restriktivnoj monetarnoj politici svjetski, ali i neki hrvatski, ekonomski stručnjaci nude i vide u ekspanzionističkoj monetarnoj politici, za koju su ustvrdili, a i praksa je pokazala ,da su efekti takve politike porast novčane ponude, smanjenje kamatnih stopa, povećanje investicija koje bi potakle razvoj, povećanje BDP-a i proizvodnje, povećanje zaposlenosti.
Zagovornici takve politike naglašavaju kako je najčešća poruka MMF-a isticanje opasnosti od inflacije toliko pretjerana da se taj fenomen sa razlogom može nazvati “inflacionom paranojom“, jer u mnogim zemljama koje su odustale od MMF-ove politike i primijenile alternativni model, nije došlo do znatne inflacije, ali je došlo do rasta i zaposlenosti.
Također ističu kako je praksa dokazala da je u zemljama koje su provodile restriktivnu monetarnu politiku uz nisku inflaciju ujedno pomanjkalo rasta i razvoja, a nezaposlenost velika. Primjer tome je i RH.
U uvjetima pada gospodarske aktivnosti po njima je najbolje rješenje ekspanzionistička monetarna politika koja u uvjetima recesije i niskog korištenja raspoloživih ljudskih i materijalnih potencijala uopće neće izazvati hiperinflaciju, a potaknut će razvoj, rast i zaposlenost.
I na osnovu takvih tumačenja je jasno da se u Hrvatskoj provodi pogrešan model ekonomske politike koja kao takva niti služi niti vodi prema optimalnim nacionalnim ciljevima, već , između ostalog, kako bi se udovoljilo nekim drugim i tuđim ciljevima. Jasno je da su potrebne odlučne ekonomske reforme i nova ekonomska politika koja će voditi optimalnim nacionalnim ciljevima.
Zato se sa razlogom treba postaviti pitanje, odnosi li se izjava ministra gospodarstva kako “imamo vladu koja će napraviti promjene“ i na promjene u ekonomskoj politici?
Pod tim bi se te i takve promjene trebale podrazumijevati, jer je očito da su te i takve promjene prijeko potrebne. Osim toga kad se govori o promjeni to znači da će se ono što ne valja promijeniti. Da će se desiti nešto novo. Promjena znači kraj dosadašnjem lošem i novi početak. Sukladno tome i kraj dosadašnjoj pogrešnoj i lošoj ekonomskoj politici koja je dosegnula svoj limit i treba je.
Pitanje je međutim, kad bi i bilo namjere za promjene, ima li uopće mogućnosti za takvu misiju ?
Naime svjetski krupni kapital u ogromnoj mjeri ovisi i o uspjehu svoje ideologije u tzv. tranziciji. Njemu nije važna zaposlenost, blagostanje, rast, nego profit po svaku cijenu, a to mu upravo omogućuje uspješno provođenje neoliberalne ideologije, skupa s njom i neoliberalne ekonomske politike.
I svoje interese i svoju ideologiju krupni kapital nameće i ostvaruje putem institucija kao što je MMF, čije je načelo da što financijski kapital smatra da je dobro za globalno gospodarstvo, a dobro je što je u njegovom interesu, to je zaista dobro i mora se provoditi.
Vlade mnogih zemalja, pa tako i hrvatske, koje su lošim odabirom, lošim upravljanjem, ali i kriminalnim radnjama svoju zemlju dovele u dužničku ovisnost u zaduženje koje državi prijeti bankrotom kao takve ovise o stranim zajmovima i pomoći.
U takvoj situaciji i današnja vlada je dovedena u podređeni položaj, ne može samostalno voditi svoju ekonomsku politiku i provoditi promjene i reforme, jer joj takve okolnosti ograničavaju suverenitet.
Krupni kapital u takvim prilikama lako nameće prihvaćanje svojih uvjeta koji se bespogovorno prihvaćaju. Svaka promjena koja bi se kosila s interesima financijskih moćnika je nemoguća misija, jer bi promjena značila i kraj vladajućih.
Stoga je suditi da će promjene koje je ministar najavio izostati, samim time i promjena ekonomske politike. Suditi je također da je ta ministrova najava tek još jedna u nizu “šala“ vladajuće koalicije.
Promjene bi bile moguće samo ako bi hrvatske političke “elite“ žrtvovale osobnu korist i osobne interese te se između osobnih interesa i interesa krupnog kapitala opredijelili za nacionalne interese. Ali to nije realno za očekivati.
Za očekivati je da će režimi u Hrvatskoj i dalje osiguravati interese krupnog kapitala, bespogovorno provoditi njegove ideje i ideologiju, a on će ih dok je tako znati i očuvati.
I jedna i druga garnitura neoliberalnih vazala koje se smjenjuju na vlasti i SDP i HDZ toga su svjesni te će zato i dalje čvrsto i bespogovorno provoditi dosadašnju politiku bez promjena. Točnije rečeno natjecat će se tko će dosljednije i čvršće provoditi koncepcije neoliberalizma. Uz poslušnost i sluganstvo osigurava ih i integracija u “širi sustav“ u koji nestrpljivo i što prije žele ući, zato su spremni platiti svaku cijenu.
Jednom je netko negdje rekao-napisao pravu istinu naše gorke sadašnjosti, a to je da je u Hrvatskoj na djelu sindrom “zarobljene države“ u kojoj korumpirane vladajuće “elite“ blokiraju promjene i reforme, osobito na ekonomskom polju i u ekonomskoj politici, i kako će to činiti i u buduće, dok će teret krize prebacivati na građane- zaposlene i nezaposlene.
Nije dakle za očekivati ni novi smjer ekonomske politike u kojem bi se fiskalna i monetarna politika koristile za borbu protiv krize, umjesto za interese krupnog kapitala i očuvanje vlasti.
Pozitivno u tome je činjenica da u Hrvatskoj postoje nastojanja u pravcu novog smjera ekonomske politike. Postoje nastojanja za izlaz iz krize uz aktivnu i razvojnu politiku.
Ali ta nastojanja, da bi polučila uspjeh, trebala bi imati podršku u subjektima hrvatskog društva, ili bar u njihovom dijelu. Samo je pitanje postoje li realne osnove za takvo što?
Moglo bi se reći, Hrvatska nema šanse!
Međutim Hrvatska ima šanse. Zahvaljujući svojim bogatstvima i prirodnim resursima, uz uvjet da vodi ispravnu ekonomsku politiku, za Hrvatsku još nije kasno da se izvuče iz krize.
No, da bi to bilo ostvarivo promjene se moraju dogoditi u samim Hrvatima. To znači ne ponavljati istu stvar, nego okrenuti leđa onima koji su nas zarobili.
Zar nije ludost ponavljati istu stvar po tko zna koliko puta, to jest rotirati SDP i HDZ na poziciji vlasti, i očekivati različit rezultat.
Vladavine jednih i drugih nisu bile uspješne u ničemu pa tako ni za hrvatsku ekonomiju. Ta autoritarna eks-komunistička domaća “elita“sa statusom nedodirljivog božanstva u Hrvatskoj u cijelosti je u vazalnom odnosu spram stranih financijskih i političkih centara moći.
Njihova vladavina bila je i jest glavni gospodarski i sveukupni problem Hrvatske. Stvarne promjene bit će moguće tek njihovim detroniziranjem.
Uz ustrajnu i odlučnu demokratsku borbu to je moguća misija.
Osobito je uspjeh moguć uz čvrstu vjeru, u tome koliko vjere imamo u Njega, jer “sve je moguće onome koji vjeruje“ (Marko 9;23).