Priča druga – Kako su kanili promijeniti ime našem Gibarcu?
piše: Slavko Žebić
Do nas je u Osijeku, a bogami i diljem Hrvatske, u studenome 2007. godine došao glas da novi stanovnici Gibarca i susjednih Kukujevaca kane promijeniti nazive našim selima. Oni su na lokalnim organima vlasti donijeli odluke i obratili se općini Šid da u skupštinsku proceduru uputu njihove prijedloge, s tim da se naziv Kukujevaca promijeni u Lazarevo, a novo ime Gibarca bilo bi Dušanovo.
Oni su to i obrazložili, kako im je dosta kukanja (Kukujevci), oni žele za sebe i svoju djecu svjetliju budućnost, njima se nazivi ovih sela jednostavno ne sviđaju, a pozadina prijedloga nije ni nacionalno ni politički motivirana. Vijest o njihovim namjerama objavio je beogradski dnevnik Blic 5. studenoga 2007. godine, a to su prenijela hrvatska glasila koji dan poslije.
Kada smo iz tiska, Večernji list od 7. studenoga 2007. godine, isjekli vijest, naslovili smo time jednu od točaka dnevnog reda upravnog odbora Zavičajne udruge Gibarac, udruge koju smo osnovali u Hrvatskoj još 1996. godine, sa sjedištem u Osijeku, no jednostavno nismo znali što mi to možemo učiniti i na koji način.
Glas umirenja došao je iz našega Gibarca, od Gibarčana koji su ostali u tamo da svjedoče o opstojnosti Hrvata u Srijemu, ali i Gibarčana koji su već godinama u Šidu, Rumi, Mitrovici, Novom Sadu, i pokrenuli su inicijativu da do promjena imena ne dođe.
Zlatica Nikčević, djev. Kopić, Gibarčanka koja je godinama živjela u Šidu, a poslije već godinama s obitelji u Novom Sadu, okupila je zavidan broj ljudi dobre volje, Gibarčana i ne samo njih, već i mnoštvo intelektualac među kojima je bilo Srba, Hrvata, Rusina, Slovaka, Mađara, i riješili su prikupiti dostatan broj potpisa za peticiju kojom bi se obratili institucijama AP Vojvodine i Republike Srbije i naravno općini Šid.
Za kratko vrijeme prikupili su 500-tinjak potpisa, tako što su obišli mnoga mjesta u Srijemu, Gibarac, Šid, Morović, Vašica, Sot, Kukujevci, Batrovci, Erdevik, Srijemsku Mitrovicu, Rumu, Golubinci, Slankamen te Novi Sad i okolicu i sve je to uredno potkrijepljeno podacima iz osobne iskaznice, zanimanjem potpisnika te svojeručnim potpisom.
Uloženi je trud urodio plodom, pa je peticija i zamolba da interveniraju upućena na adrese mnogih pokrajinskih i republičkih institucija, a na odgovor se nije dugo čekalo. Predlagači su povukli svoj prijedlog, našim su selima ostala stari, povijesni nazivi, a mi smo diljem Hrvatske zahvaljivali Bogu i već spomenutoj Zlatici, u Gibarcu smo je zvali Bela Seka, jer je rođaka preko puta, bila Crna Seka, uzrokovano bojom kose.
Sve je dobro, što dobro završi.
Zahvalni Bogu i Zlatici, te njenim brojnim pomagačima, ne osuđujemo nakanu novodošlih stanovnika naših sela, mada su, istini za volju, prijedlozi svakako temeljeni na nacionalnim i političkim motivima. Pa ljudi smo.
Zašto ovo kažem? Iz razloga jer su moji Gibarčani imali nakanu da promjene naziv Poganovaca, sela u općini Podgorač, nedaleko Osijeka, gdje je od 1991. do 1995 godine, zamjenom nekretnina, nastanjeno 47 gibaračkih obitelji, najviše u jednom mjestu, od mnogih koja Gibarčani nastanjuju, pa smo ih prozvali Malim Gibarcom.
U tom je selu položen temeljni kamen za izgradnju župne crkve sv. Ivana Nepomuka, kakvu smo ostavili u našem Gibarcu, još u jesen 1995. godine, u tom smo mjestu u proljeće 1996. održali osnivačku skupštinu Zavičajne udruge Gibarčana.
Nekolicina je mještana tvrdila kako naziv mjesta valja promijeniti, jer kakvo je to ime Poganovci (pogano selo). Bogu hvala, nisu sazivali skup niti lokalnu samoupravu, nikakav prijedlog nije odlazio općinskom Vijeću Podgorača, ali o tome se pričalo.
Glas je stigao i do biskupa đakovačke i srijemske biskupije mons. Marina Srakića, kojega su Gibarčani došli moliti da blagoslovi novosagrađenu crkvu u Poganovcima, što je i učinio u listopadu 2000. godine, a on im je rekao:
-Čujem kako se organizirate da mijenjate ime sela u kojemu ste savili nova obiteljska gnijezda, u kojemu ste našli utočišta nakon progonstva. Čujem da vam, navodno, smeta ime sela. Svaki od vas, kada ste došli kod mene, uredno se predstavio, svaki je od vas rekao svoje ime. Ime nikoga nije nagrdilo, ime nikoga nije naružilo, pa niti čovjeka može naružiti njegovo ime. Čovjeka mogu ocrniti loša djela, loši postupci a ne ime, a kako nemate dokaza da su ti Poganovci učinili nešto loše vama i vašim obiteljima, ne mijenjajte selu ime, kojemu ni povijest ne poznajete …rekao je mons. Srakić. I moji su Gibarčani odustali od nakane.
I danas rado odem do Gibarca, osobito za kirbaj, 16. svibnja, crkveni god koji se u Gibarcu slavi na blagdan sv. Ivana Nepomuka, nebeskog zaštitnika Gibarca i za Svisvete, 1. studenoga, obići grobove predaka, položiti svježe cvijeće i zapaliti svijeće te izmolit Očenaš za njihov pokoj.
Od vremena kada ponovno možemo u Gibarac, župnici su za te prigode za sve prognane Gibarčane pravili svetu misu, a za Svisvete i blagoslovili grobove, a posljednjih godina, od kada je u Gibarac došao vlč. Nikica Bošnjaković, u Gibarcu se okupi više od stotinjak vjernika, iz Šida i okolnih mjesta, pa kad dođemo za kirbaj, imamo dojam da je ponovno sve kao prije, kada je za velike blagdane, kakvi su Uskrs i Božić, a posebice crkveni god, blagdan sv. Ivana Nepomuka, gibaračka crkva bila puna. Svaki taj odlazak budi stare uspomene, na djetinjstvo, na momaštvo, na sve lijepe trenutke koje čovjeka čvrsto vežu za rodno mjesto.
Podsjetilo me to da spomenem hrvatsku književnicu Jagodu Truhelku, rodom Osječanku, poznatu po svojemu romanu za djecu Zlatni danci. Kada sam kao novinar nazočio uprizorenju njenog romana na daskama Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, redateljica Dubravka Crnojević-Carić je nakon predstave izjavila:
-Pozadina je mnogih svetih slika pozlaćena, pa mnogi kažu da je to odraz nebeskoga svijetla. Na sličan način pozlaćena je i pozadina naših života i to slikama našega djetinjstva.
Doista, svatko od nas ima svoje zlatne danke kojih se s radošću i nostalgijom sjeća, o kojima razmišlja u danima samoće ili pak danima kada mijenja ili gradi nove životne putove. Te divne slike čovjek uvijek nosi sobom, ma gdje se selio, ma gdje odlazio, pa tako i sjećanje na Gibarac u svakome od nas neprestano svjetluca, bljesne ili treperi od tih pozlaćenih danaka.
Sa odmakom od 20 i više godina, te slike Gibarca još uvijek su posve jasne, jer morate znati da Gibarac nije samo najljepše selo na svijetu, Gibarac je centar svijeta, podjednako udaljen po 30-tak kilometara od Vinkovaca, Vukovara i Mitrovice, po 70-tak od Osijeka, Rume, Novog Sada i Bijeljine, stotinjak kilometara od Zemuna, Broda, Pečuha i Tuzle, po 300.tinjak od Zagreba, Sarajeva, Budimpešte i da ne nabrajam i ostale svjetske metropole.
Kada sve to imate na umu, morate razumjeti muku koja nas je našla, progonstvo koje nas je pogodilo i živo sjećanje na selo koje je, unatoč progonstvu, ostalo u nama. Mogli su nas istjerati iz Gibarca, ali Gibarac iz nas ne mogu.