Uz 50. jubilej prestižne zagrebačke smotre folklora
tekst i foto: Slavko Žebić
Još jedan vikend istječe. U Zagrebu završava 50. jubilarna Međunarodna smotra folklora od srijede 20. do nedjelje 24. srpnja, a meni naviru uspomene. Prestižna je to smotra utemeljena u ljeto 1966. godine i evo, već opetovano traje, a dvije godine prije, 2014. ovaj su nacionalni kulturni događaj Ministarstvo kulture RH i Grad Zagreb proglasili nacionalnim festivalom. To i jest.
Međunarodna smotra folklora u Zagrebu sljednica je smotri hrvatske seljačke kulture u organizaciji Seljačke sloge, kulturno prosvjetne organizacije Hrvatske seljačke stranke, koje su se diljem Hrvatske događale od 1930-tih do 1950-tih.
Ta lijepa tradicija nastavljena je pregalaštvom istaknutih stručnjaka, etnologa, muzikologa, muzeologa i koregrafa, i sve te lijepe smotre su se zrcalile sukladno promjenama kroz koje je hrvatsko društvo prolazilo, ovisno o ideologiji i politikama.
U okviru smotri uvijek su organizirane i prigodne izložbe, pa ih je i ovom prigodom tri, s ciljem problematiziranja i prezentacije folklornog stvaralaštva u Hrvatskoj, izjavila je Katarina Bušić, viša kustosica u Etnološkom muzeju u Zagrebu, dok prof. Josip Forjan, ravnatelj Posudionice i radionice narodnih nošnji naglašava različite oblike suvremene primjene narodnih nošnji u konteksu stradanja hrvatske tradicijske baštine.
Dakle, uživam ovih toplih, prije rečeno sparnih, srpanjskih dana u izvještavanju s Međunarodne smotre folklora, oduševljen nastupima grupa iz Austrije, Australije, BiH, Bugarske, Egipta, Irske, Indonezije, Italije, Rumunjske, Mađarske, Makedonije, Slovačke, Slovenije, Srbije i Švicarske, te domaćih društava iz Borova, Ćučarije, Daraža, Kalinovaca, Korođa, Ličkog Liješća, Markuševca, Molve, Osijeka, Osojnika, Polače, Posavskih brijega, Remeta, Viškova, Vrlike, Šolte i ne daj Bože da sam nekoga izostavio.
Sve ovo što sam pobrojio dešavalo se na nekoliko destinacija, Trgu bana Josipa Jelačića, u Dvorani Vatroslava Lisinskog, na Gradecu i Etnološkom muzeju, a zamjećujem ponovno i znane mi osobe, dr. Zoricu Vitez, prof. Vida Bagura, te Josipa Forjana, osobe koje su pridonijela da na prestižnoj zagrebačkoj Smotri nastupi i Zavičajna udruga Gibarčana, u ljeto 1998. godine.
Spomenute godine u Zagrebu je održana 32. međunarodna smotra folklora od 24. do 26. srpnja a Gibarčani su bili zastupljeni sa 34 sudionika. U Zagreb smo išli autobusom Pan-turista zajedno sa KUD-om „Mladi Šokci“ iz Duboševice, i s njima smo se tih dana družili po Zagrebu.
Ta smotra je bila u znaku povratničkih društava, iz gradova i sela koja su imala sreću vrastiti se na vlastita ognjišta, a nas Gibarčane su uključili jer su znali da se više nikada nećemo vratiti u rodno selo. Među sudionicima bila su društva iz Bukovlja, Duboševice, Donjeg Vidovca, Đeletovaca, Gornjeg Bazja, Gline, Jalžabeta, Jelenja, Kalinovaca, Kijeva, Korođa, Kupresa, Lovrinca, Miklouša, Pregrade, Slunja, Svete Nedjelje, te grupa iz Češke, Litve Moldavije, Portugala, Rusije i Norveške. Ta valjda sam sve naveo.
I tom prilikom organizirana je izložba, spašenoga narodnog blaga u progonstvu i začudno je, koliko su ljudi, bježeći pred agresorom i spašavajući glavu, spasili i dijelove vlastitoga identiteta. Izložba je održana u velebnom prostoru Klovićevih dvora, pa je i Gibarčanima pripala čast da u tom prostoru izlažu. Bili su zastupljeni sa stotinjak izložaka, kompletno uređenom djevojačkom sobom, što su je posudile Manda Mađarac i snaha joj Ljubica, djevojački Žebić, a drugi sudionici su poslali primjerke obuće i odjeće, stare fotografije i lijepe primjerke ručnoga rada. Ponijeli smo i pregršt darova, što su nam poklonile Manda i Vikica Žebić, pa smo okitili dr. Zoricu Vitez i Vida Bagura, koji su nam pomogli da vidimo Smotru i Zagreb, a Juru Radića, tadašnjeg ministra koji je otvorio izložbu i Zvonka Festinija, ravnatelja Klovićevh dvora, okitili smo gibaračkim šokačkim peškirima.
I još jedan događaj zaslužuje da bude spomenut, čuveni Đakovački vezovi, manifestacija koja je početkom srpnja također obilježila 50. obljetnicu, a Gibarčani su se i tu predstavili već sljedeće 1999. godine. Došli su sa 28 sudionika i brojnim posjetiteljima prikazali dio bogate gibaračke šokačke baštine i prelijepo narodno ruho, kakvo se i danas nosi u 8 sela Vukovarsko srijemske županije, Bapski, Berku, Ilači, Lovasu, Tompojevcima i Tovarniku, što svjedoči da je i Gibarac bio dio hrvatskog nacionalnog korpusa.
Vjerujem da zaslužuje da spomenem dio programa, kojege smo pokazali i u Zagrebu i u Đakovu, nekadašnje _ljubi-kolo_“Rajole kujo“, jer očito je da su i naši djedovi voljeli poljubiti naše bake, a onda je na igranke išlo cijelo selo, sve mama, tetke i strine, pa hajd ti poljubi djevojku. E u ljubi-kolu, imaš i dio gdje kaže, sad polubi koju voliš, i za takav poljubac nije bilo sankcija.
Ono što se iz ovoga teksta ne vidi, Gibarčani su i u Zagrebu i u Đakovu nastupili i pjevali ekavicom, jer tek smo došli u Hrvatsku, a stariji su teško s ekavice prelazili na ijekavicu, pa je i dr. Zorica Vitez inzistirala da u kolu pjevamo kako smo to činili u Gibarcu, što je starijim članovima udruge skinulo kamen sa srca. Ta šta nas sad teraju da govorimo po hrvacki kad smo celi život divanili ovako kako divanimo, šokački i gibarački, ustvrdila je baka Manda Mutavdžić, zaštitni znak gibaračke udruge.