Sanjine priče – Sanja Pilić
Pokrenula se kad je telefon zazvonio. Potrčala je saplećući se u predsoblje i onda, zadihana, zastala. Neka još malo zvoni, još malo s prizvukom molbe i nježnosti. Kako ne bi bila uhvaćena u čekanju, namještala je glas, oslobođena drhtanja, a ipak sva u nekom treperenju koje nije bilo vidljivo, okružena nemirom poput sitne paučine koja se ne miče, ali obasjana svjetlošću izgleda kao da diše. Činilo joj se dasanja taj pritajeni mir probuđen zvukom telefona, nakon što se gotovo poskliznula od žurbe. Između zvonjave tišina je rasla i ona je obuhvatila slušalicu uskim, suhim člancima, i polako, kao da ne želi, dignula je do uha.
-Ti si! …šapnula je. Trebala je reći halo, izvolite ili molim, cijelo je jutro vježbala to javljanje, uzalud.
On je šutio s druge strane. Bilo je normalno da je to on, ionako je gotovo nitko nije zvao, zašto pita? Ne, u stvari, to nije bilo pitanje… Zamišljao ju je kako stoji na sredini tepiha, vjerojatno bosa i malo znojna, ne oslanjajući se na predmete, raširenih nogu, zategnuto mirna, ako izgovori kakvu pogrešnu riječ, zadrhtat će kao šiba. Što joj treba reći? Bolje je da šuti. Osluškivao je njezino jedva čujno disanje i tiktakanje srebrne budilice, i znao je da njezine izrezane oči, od pamuka, gledaju kroza zid, kroz vrata, preskaču stube, zaustavljaju taksi u sunčanoj ulici i jure k njemu. Kad bi je pozvao, ona bi dotrčala! Ali on je šutio. Vani je bila nemoguća sparina.
Ljeto, rastopljeno kao žuta boja, kao žuti pigment, slijepljeno, grundirano, zapečaćeno, uljano žuto, mrtvački žuto, u svim nijansama žuto i ljepljivo ljeto povlačilo se po gradu, a ona je stajala držeći slušalicu u rukama i slušala tišinu, ne trudeći se započeti razgovor. Nazvao je, to je bilo važno. Bojala se da neće. Odavno se toga bojala, a opet, nekako je stalno čekala da ljubav prođe, da se ugasi, da se povuče u sebe, da se vrati svakom posebno, svakom njegova ljubav, kao izrezana fotografija – oboje bi sačuvalo svoj lik.
Činilo joj se da je previše uzela od njega i da je on tražio previše od nje, kao da su pod povećalom, ona gleda njega, a on nju. Doista, sve je već znao, i kako spava, zgrčena, na leđima ili na boku, s jastukom ili bez jastuka, kako piše veliko a i malo r, priča li u snu… I u snove joj je već ušao, u krasne obojane sličice koje je pregledavala svaku večer, vidjela ga je kako se skriva iza drveća i uhodi je, i bila je užasnuta, imao je pravo na nju i ona na njega. A opet, tako je željela da nazove! I da dođe.
Njemu je odgovarala šutnja pa je šutio. Bilo mu je glupo odjednom progovoriti, a uostalom, ona je to i očekivala. Da prije ili poslije kaže nešto, to je čekala. Osjećao je kako se opustila, vjerojatno se naslonila na zid ili čak čučnula i drži ramenom slušalicu, spuštenih vjeđa, otvorenih usnica, mlitava i meka. Nije bilo pametno od njega što je zvao. Gušilo ga je u grlu kad bi se sjetio svojih nerazumnih postupaka. Pomalo se stidio.
Smetalo mu je što joj je dopustio da mu se toliko približi. Više nikako nije uspijevao biti sam kao prije. Ona bi dotrčala kad bi je pozvao. Za deset minuta bila bi tu, u njegovu krevetu, gola, bijela i mokra, i sličila valu u kojem nestaje bez zvuka. Na kraju, ona bi bila ta koja bi dotrčala, a on taj koji bi ostao.
Uloge su pravedno podijeljene, njezin trk kroz gluho, užareno, žuto doba i njegov ostanak u tijelu od spužve. A ipak, to mu je smetalo. Žalio je što ju je nazvao, kao da je ponovno izgubio dio sebe. Neki dio, za koji nije bio posve siguran ni da postoji.
Doista, sjedila je na podu. Odjednom, godila joj je ta šutnja, nestvarna, a opet, nimalo prijeteća, kao kada dijete prestane plakati i konačno zaspi. Mislila je na njega bez straha. Ako i spusti slušalicu, ona će… ne, ona neće, ona će isto spustiti slušalicu. Tako jednostavno, odložiti je, i gledati u brojeve od jedan do nula, ne okrenuvši ih više nikada, ne njegove.
Ta prisutnost kojom ju je okružio sputavala ju je, voljela bi ga odgurnuti na trenutak, smanjiti zračenje kojim je isijavao. U stvari, htjela je da je već u onom vremenu kada ga neće željeti, jer joj se činilo da će tada opet biti trijezna i prepoznatljiva sebi samoj. Ovako, hodala je u tunelu, ravno, a ipak osjećajući vrtnju.
Sve je već doznao o njoj, sve naslutio. Svaka stvar koju mu je darovala imala je posebno značenje i otkrivala ju je. Nije navikla da je itko tako dobro poznaje, kao on, sebično se sklanjala od drugih, vraćajući se uvijek u svoj dobro poznati svijet iza tapeciranih zidova.
A on, on ju je vidio kako spava, vidio je njezino lice bačeno u snu, uneseno u svilene plahte, bez otiska stvarnosti, gledao ju je, a ona nije znala,sanjala je snove u koje se polako ušuljavao, ulazeći u duge kadrove nesvjesnog, remeteći sklad rasplinutih slika, kretao se u njoj, nalazeći put za sebe.
Da, voljela bi da je to već prošlost. Iako je čekala da nazove. Slušalica joj je skliznula na grudi. On će još neko vrijeme šutjeti. To joj je postalo jasno. Leži na krevetu, u gaćama, u kolovozu, u prastarom, kalendarskom, stopostotnom ljetu, i ne govori, a ona to razumije, i blisko joj je.
Ljeto je poput iznenadnog vriska, a onda tišina. Jedan visok, kriješteći ton, sam za sebe, ostavljen u prostoru, tako on zamišlja to rastopljeno, užeglo, usmrđeno vrijeme. Sa žutim emajliranim suncem kraj prozora, i bez disanja. Ona je bila samo priviđenje u toj vrelini, a on slučajni posjetilac u ničijoj sobi, ali priča se nastavila i on poput idiota drži prilijepljenu slušalicu uz svoje zacrvenjelo uho.
Nije trebao zvati, upravo se počeo odmicati. Jučer, spreman otići, zabezeknuo se kada je postao svjestan prevarenog, bolećivog lica ispunjenog strahom i odjednom prisebnih očiju, uokvirenih čvrstim trepavicama od sjajnog papira, tako strašno otvorenim i bez treptaja. Okrenuo se prije negoli je izišao i kao da se ugledao u jezeru ili staklu, nejasno i nakon puno godina. Zato je ponovno nazvao, jer vidio je i sebe kako stoji osamljen, u haljini, bosih nogu i znoji se.
Ipak, neće joj ništa reći. Neka je iznuri ova tajanstvena šutnja. Tajanstvena šutnja iz drugog čina, za ljubitelje opereta, izmišljena za ovu priliku i za nju. Osjećao se poput ispijene boce šampanjca koju su ponovno zatvorili. Pod pretpostavkom da boce osjećaju. Uglavnom, u vakuumu…
U slijepoj ulici, uhvaćen od dobrih ljudi, nježnih, svijetlih glava, koji ga grle želeći mu najbolje, cjelivajući njegovo umorno tijelo, a on im se odupire: strana mu je i nejasna ta dobrota nastala ni iz čega, nuđena bez razloga, čini mu se da postoji neka tajna koju ne može dokučiti, a koja opravdava tu nagomilanu nježnost koju mu iskazuju.
Ona ili oni, svejedno, ona je oni, često je oni u njegovim zbrkanim mislima. Daje joj množinu jer se boji te sulude ljubavi, čini mu se da ga žene – policajke raspletenih kosa – prate dok hoda ulicama. A onda, ponekad, opet sumnja, i iznenađuje ga njezina odsutna hladnoća, mogao bi otići, i ona ne bi primijetila. Ali jučer je imala izgled uplašene vjeverice i on je samo pritvorio vrata za sobom i danas, evo, nazvao. Jer je valjda voli. Ili slično. Glava mu je pucala od misli.
-Hoćeš li doći? …upitala ga je, a on je i dalje šutio. Više joj se nije sviđala ta igra i počela se bojati. Jučer je izgledao kao da će otići i možda joj sada samo potvrđuje svoj odlazak? Možda će već danas postati ono jučer što priželjkuje: komad sna što gubeći ravnotežu nestaje iz njezina uma. Hoće li danas isploviti iz njezinih žila, odnoseći te narkomanske slike koje joj je darovao, nudeći sebe?
Koliko će trebati da ozdravi od njega i da uistinu uđe u to vrijeme u kojem ga više neće voljeti i u kojem će ljubav sličiti na razglednicu ispisanu njegovim rukopisom i ostavljenu u ladici – samo uspomena i ništa više. I gdje i kada će uminuti bol, koliko strpljivosti treba da bi ostala cijela i možda, čak, nasmiješena?
On je još uvijek šutio. Nije bilo namjerno, šutio je, riječi su doticale vrhove krajnika i vraćale se u tišinu. Slutio je da se ona, uplašena, odgurnula od zida i da sada napregnuta stoji, očekujući presudu, siva od straha, stapajući se s pozadinom, vidio je obris njezine bijele haljine i to je bila slika, špricana, sitnozrnata, ujednačena siva s drhtavom bijelom crtom u sredini, gotovo apstraktna slika straha. Svoj strah bi obojio drugačije: crno s malo modre.
Doći ću …iznenada je rekao pa mu se učinilo da je viknuo, nedovoljno obuzdavajući žudnju, ali riječ je bila izbačena i više je nije mogao vratiti u sebe, nije mogao odustati od nje ili je promijeniti, odlutala je u svijet, nježna kao poljubac.
Doći ću …ponovio je još jednom.
Osjetila je kako joj noge klecaju. Koljena su joj se spajala i udarala, dvije koščate jabuke, tupi, jedva čujni sudari, i slušalica se zatresla u rukama, kao da ju je električni val dodirnuo i minuo.
Dođi! …šapnula je, naprežući se da joj glas ne zadrhti i vidjela ga kako dolazi, kroz svjetlost, koračajući istopljenim ulicama, između mnoštva zaustavljenih, okamenjenih ljudi, u vremenu bez vjetra, sastavljen od njezine želje, skupocjen, rijedak, lomljiv, i dok je gledala to lice koje joj se približava, sve krupnije i krupnije, i polako spuštala slušalicu, pomislila je kako je pogriješila.
Na drugom kraju žice, spuštajući slušalicu, on je pomislio isto.