MALA TORBA …VELIKA SLOBODA

Iz naše arhive …Ovu priču objavismo 18. rujna 2011.

SANJINE PRIČE
piše: Sanja Pilić

Ukoliko se želite riješiti problema u životu, najjednostavniji način je da promijenite svoj stil odijevanja. Svojedobno sam po svijetu šalabajzala s velikim torbetinama i u suknjama s rastezljivim strukom koje su padale preko koljena. Izgledala sam poput intelektualke nježna srca koja pokušava spasiti svijet, a bilo bi  bolje da se ubije ili promijeni frizuru. Uglavnom, moje lice odavalo je osobu koja ne zna odbiti kolegu s posla kad je ovaj zamoli da mu bude jamac za stambeni kredit sljedećih sto i pet godina. Na sastancima razrednika kroz osnovno i srednje obrazovanje moje predrage dječice obvezatno sam birana u savjet «Doma i škole» jer netko poput mene s king size torbom i u plitkim cipelama u kojima  je ravnoteža uvijek zagarantirana, zaslužuje kaznu da sastanči i mlati praznu slamu o tome što bi trebalo promijeniti u sustavu školovanja umjesto da pije koktele na obali mora.

S vremenom sam uočila da mi torba neprimjetno raste, raste i raste: u nju su upadale knjige za lektiru koje je trebalo posuditi ili vratiti, rukopisi koje nisam pročitala na poslu, razne alatke, pipe i kistovi, uradi sam literatura, lončanice s cvijećem, pribor za prvu pomoć, sklopivi kišobrani i veste u kojima i najzgodnija manekenka izgleda kao frustrirana domaćica iz provincije.

Prvo sam zamrzila torbu, a onda sebe i svoju glupost. Što se tiče suknje ona se zbog kroja i gumice u struku mogla rastezati do mile volje na istok i zapad, sjever i jug. Naravno, tijelo je iskoristilo mogućnost da se širi u svim smjerovima pa se širilo. Kako je duša također bila dobrostiva počela je nakuhavati jela za drage i nedrage, prijatelje i prolaznike, obitelj i plemena, za rođendane, vjenčanja i sprovode unutar mjesne zajednice.

Svu svoju osobnost ubacila je u rajčice i zafrige, umake i sosove, roštilje i čušpajze, knedle i salate, ribu na lešo i pudinge,  palačinke i kolače, torte i sladolede. Noge su mi od silnog rada otežale, a stopala rasla, cipele postajale sve ravnije, na kraju sam kupovala one u obliku peraja da bih mogla što radosnije plivati svojim životom. U međuvremenu sam postala krsna kuma trima djevojčicama, vjenčana kuma rođenoj sestri koja se udala za propalicu, jamac za kratkoročni kredit za auto prijatelju iz djetinjstva, a posudila sam i svoju ušteđevinu jednom tipu koji je bankrotirao pa su mu kamatari promijenili opis tako da sam se sažalila nad njegovom zlom sudbinom i prestala uplaćivati vlastite rate za struju i centralno grijanje, te mi je zaprijetila ovrha nekretnina i ćuza.

Jednog dana razgledavajući na rasprodaji opet  poveću torbu s bezbroj džepova u koje svašta stane dotaknula, bolje rečeno, šljagnula me Božja ruka, a potom je Svevišnji zaurlikao:

– Ukoliko ikada više kupiš torbu veću od deset centimetara kvadratnih u tlocrtu, spalit ću te na lomači!

Tras! Pljas! Zviju! U hipu, u stotinki sekunde doživjela sam prosvjetljenje. Lomača je lomača, Bog je Bog, a naredba je naredba. Život je, zapravo, jednostavan.  Trube su zatrubile, more se otvorilo.

Kao prava preobraćenica s gađenjem sam vratila prostrani artikl na svoje mjesto i odlučila sasvim promijeniti svoj stil života. Došla sam doma ljuta kao guja i izbacila iz stana sve odjevne predmete u kojima sam se ugodno osjećala, vrećaste haljine, kojekakve trenirke i šlafroke; zatim pedesetlitarske lončuge i tave čiji obujam je bio dovoljan da četveročlanu obitelj zaštiti od kiše ukoliko je potrebno, ledenice, jedaći pribor za sto osoba, prekobrojne tanjure i zdjele za salate, a smočnicu sam u navali energije u tri sata pretvorila u sobičak za ljenčarenje, dokolicu i nemišljenje.

Sve sam to obavila prije nego su se najdraži vratili kući: još sam stigla nabaviti sedam najmanjih torbica na svijetu, kupila tri para cipela s visokim, šiljastim, šiljastim petama i dva svjetloplava kostimića broj premala u kojima sam jedva mogla disati. Znala sam da će nova mondura otjerati od mene napasnike, parazite, vampire, dokoličare i jadnike. Dok sam nabadala u štiklama po ulici pazeći da se ne stropoštam na asfalt ili ne uglavim u tramvajskoj šini, napokon sam bila usredotočena samo na sebe, a ne na budućnost i egzistencijalna pitanja ekonomskog karaktera.

Odjednom sam razmišljala jedino o tome kako disati, a da se ušici na kostimu ne rasparaju, kako preći raskršće dok traje zeleno svjetlo, a moje noge drhture od nedostatka sigurnosti i spretnost. U ruci sam imala jedino minijaturnu torbicu s kojom sam mahala lijevo-desno održavajući ravnotežu, a u torbici najmanji novčanik na svijetu, kreditnu i osobnu karticu i ruž. Izbacila sam fotografije djece, muža i psa, četverolisne djeteline, plastičnog praščića i članske iskaznice kojekakvih udruženja, i mada sam zapravo bauljala, činilo mi se da letim.

S malom torbicom, naime, i problemi se smanje, a ljudi vas počnu više cijeniti. Kad su me djeca ugledala onako sapetu, nesposobnu za rad, odmah su se primila spremanja sobe, glačanja, bacanja smeća i nikada me više nisu zapitala da im posuđujem lektirne naslove u knjižnici. Muž me počeo izvoditi na ručkove, jer se asortiman jedaćeg pribora svih vrsta i oblika neprestano i uporno smanjivao. I u kući sam počela  boraviti u elegantnim, strukiranim haljinama s volanima, a na noge sam navukla ružičaste natikače s perjem čija je peta svako malo rasla.

Znate, na gazelu se ne mogu staviti bisage, a na magarca mogu. Ukoliko razvijete krhkost, sve probleme će početi rješavati netko drugi.

Uglavnom, prestala sam izgledati kao Anka Partizanka koja gradi autoputove i trasira željezničke pruge i pretvorila se u Trnoružicu. Kakav odmor! Kakva bajka! Još sam i zacementirala umjetne nokte na prste, dovoljno dugačke da izgledaju seksi i ništa više, ni manje od toga.

Kad sam ih namazala crvenim lakom svi su shvatili da odustajem od prizemnih poslova i prizemnosti u širem smislu i na sastancima uredništva biblioteke «Razdor» počeli su me gledati  s uvažavanjem. Čeljad oko mene, uključujući i muža misle da imam bogatog i tajnog ljubavnika. Puštam ih da misle što žele i ludo se zabavljam. Naučila sam hodati u štiklama bez popikavanja, pocupkivanja, izvrtanja gležnjeva, lomova kostiju i čini mi da sam pronašla sebe.

– Hm, da –  potvrđuje mi dragi Bog. – Govorio sam ti oduvijek da je život jed-no-sta-van. To znaju Forest Gump, mali Ivica, Mujo i Haso, dobri vojak Švejk, Barbie i još poneki. Ma, trebala si kupiti najmanju torbicu odmah u početku. Ali nikad nije kasno i zapamti dijete moje: uvijek možeš biti još slobodnija i još, još  sretnija!

Sanja  Pilić