JAGODE U ŠEĆERU

Sanja Pilić
Prošlo je sve, kao i jagode u šećeru, sasvim bez žurbe. Odvikli smo se od šećera. Više nismo zagledali jagode u vrtu. Slatko je stajalo na ormaru, a teta je umrla. Više nismo bili djeca moj brat Isak i ja. Moj brat blizanac i ja.

Sjedili smo i šetali po polumračnom stanu, igrajući se sa svojim rasutim sjenama. Ponekad sam pekla jaja za doručak. Naslijedili smo bijelog psa koji je mahao repom i kojeg smo trebali šetati. Isak je izlazio s njim tri puta dnevno i imao je rumene obraze. Bio je lijep taj moj brat. Na tatu je bio lijep.

Tata je odavno iskliznuo iz priče o nama, iskliznuo je držeći ogledalo i namještajući kosu. Nitko nije žalio za tim ljepotanom. Dugo smo bili sami, a onda se pojavila teta. Imali smo zimnicu i vunene čarape. Imali smo jastučnice s izvezenim mjesecom.

Ispod prozora crnci su se ušmrkavali u maramice bez inicijala. Neki su gubili ogrlice od slonovskih kljova. Blizu je bio Ritz-bar sa slovima koja blješte u noći. I djevojke s nacrtanim očima. Isak ih je gledao, naslonjen na svoje tople ruke, još od meda, povijene kao bršljan. Ja sam gledala Isaka. Bio je osvijetljen crvenim i ljubičastim neonom.

Teta nikada nije ulazila u našu sobu. Teta nikada nije ništa pitala. Viđali smo je samo u kuhinji u crnoj pregači. Obrazi su joj visjeli. Nije puno pričala, samo nas je milovala. Imala je vlažne i mlohave poljupce, koje nam je dijelila u čelo, prije spavanja.

Prije spavanja mi smo prali zube. Bilo je smiješno. Onda smo se ljubili i mirisali. Uzimala sam prastaru porculansku lutku Ming iz davnih vremena i stavljala je na jastuk. Isak je imao spavaćicu koju mu je sašila teta. Takvih, muških, nije bilo u dućanima.

U krevetima smosanjali. Njegovali smo i pamtili naše snove, a onda ih jutrom jedno drugom pričali. Snovi su bili u bojama i raskošni. Čuvali smo ih i upisivali u teku. Ja sam čestosanjala tatu-ljepotana, iako nisam mislila na njega preko dana.

Jednom samsanjala da ja i ljepotan Franko (tako se zvao, bio je južnjak, polutalijan) sjedimo u sobi. Ja gatam iz crne kave, a Franko me gleda, i dok mu pričam naklonjen mi je kao otac, čim zašutim on postaje ljubavnik. Bježim iz sobe, vani je kišno, prolazim kraj mora, preskačem zid i evo me na livadi, neki znanci sjede na stolicama i jedu voće.

Želim ići u crkvu, ali oni odmahuju glavama – već su bili. Kiša i dalje pljušti, blatnjavo je, idem prema crkvi i srećem povorku ljudi sa sumanutim popom koja kao da je izašla iz Goyine slike, i onda sam pred crkvom. Tu crkvu, drvenu, već sam prijesanjala. Izlazim iz crkve, hvata me veliki strah, bježim na tramvaj, vozim se po Zagrebu, hoću telefonirati i ne mogu. Dinari padaju po mojim rukama, telefon je pokvaren i budim se…

Isak je još spavao. Tete nije bilo. Taj dan došla je s pretraga, blijeda od nekih doktora i istina.

– Nemam više puno vremena – izjavila je odsutno. – Uskoro ću morati u bolnicu. Oprat ću vaše spavaćice i skuhati ručkove za puno dana. I upaliti dva frižidera i freezer. A onda dok sve to pojedete, možda ćete i odrasti – rekla je i poslala me van, na zrak. To jutro nisam čekala Isaka.

Zagreb je bio raskomoćen i vedar. Nigdje oblaci nisu prekrivali trgove i zastave nisu vijorile, a ipak, bilo je svečano. Kupila sam razglednicu s kazalištem, žaleći što nisam glumica u toj krasnoj scenografiji.

Nisam imala kome pisati. Nisam kupila marku. Iz izloga su me gledale lijepe djevojke golih ramena. Razmišljala sam o ljetu i praznicima. Škole nije bilo. Dani su bili dugi i prazni. Imala sam šesnaest godina u to turobno vrijeme prolaznih reklama i stojećih kava.

Isak je imao spavaćicu dok mu je neon šarao lice. Imali smo tegle pune slatkog i ručkove u freezeru. Mi smo bili jedna stara porodica sa slikama u zlatnim okvirima i sa samoćom. Još smo voljeli kavane i travnjake. Imali smo tri groba na Mirogoju i jednu tetu koja umire.

I Isak je došao kasnije, na zrak, rumeni Isak s bijelim psom. Sjedili smo na klupi i šutjeli. Onda smo kupili sendviče i opet sjedili. I jeli. Pas je mahao repom. Išli smo na Coca-colu, ali pas nije mogao s nama pa smo ga privezali za prometni znak. Gledali smo kroz staklo kako ga ljudi obilaze i kako ga se boje.

Nekako su zaboravili što je pas, pa su se ljutili što tu smireno leži i sunča se. Zaobilazili su ga psujući, i ulazili u svoje okupane automobile, parkirane ispred izloga. Šetači su hodali u koloni.

Nije bilo mjesta za držanje za ruke. Na zidu, na bijeloj cedulji je pisalo: Molim vas da se ovdje ne parkirate jer se tu stanuje. Izvana su nas gledale neke žene i šaptale i kimale glavom. Isak je imao bijele, bijele zube. Djevojčice su ga promatrale u ogledalu. Pojeli smo još dva sladoleda i izašli van. Pas se razveselio.

Došli smo kući kasno navečer. Teta nas je čekala.

– Gdje ste vi? – pitala je. – Moram vam dati instrukcije za život, prije nego što odem.

Rekla nam je koga treba nazvati kada nestane plina, koga ako pregori osigurač, koga ako pukne cijev od vode. Još je rekla da život nije ništa posebno, i da je sve prolazno, i prijateljstvo, i ljubav, i neka se držimo skupa i neka se ne rastajemo. Onda smo zadnji puta jeli jagode u šećeru.

Teta je otišla. Prvo je bila zamotana u bijele plahte zajedno s drugim osuđenicima na smrt. Na stoliću je stajalo cvijeće i mandarine. Kosa svjetlost je ulazila kroz prozor. Dočekivala nas je odsutnim pogledom. Držala nas za ruke. A onda je rekla da više ne dolazimo.

Ljepotan Franko se pojavio kada smo pojeli svu hranu iz freezera. Pozvonio je na vrata, a iza njih mi smo već odrasli, baš kao što je željela teta. Isak je pušio cigaretu kada je Franko ušao u sobu. Isak je ležao na krevetu, golih stopala, zajedno sa psom. Na jastučnici s mjesecom.

– Zašto si došao? – pitao je glasom koji nije više mutirao. Franko je ostario, i ljepota je ostarjela, prebrzo. Potrošilo se to lice, nestala je sjajna kosa, odijelo se otrcalo i nokti su mu bili crni i neuređeni. Ništa na njemu nije ostalo od prije. Došlo je vrijeme da nas se sjeti. Na radiju je svirao tango. Vani su majstori mijenjali slova na Ritz-baru. Našminkane djevojke bile su protjerane iz ovog kraja. Ritz-bar se polako pretvarao u Snack-bar. Za sve one kojima se žuri.

Franko je oprezno sjeo. Ja sam mu donijela rakiju. Oči bivšeg ljepotana gledale su me očinskim ponosom i nekom bojazni.

– Velika si – rekao je muklo i ja sam se sjetila sna. Isak je ustao. Iz usta mu je izletio dim.

– Volio bih da odeš. Teško mi je kad te gledam. Ti toliko razumiješ, zar ne? – šapnuo je.

Franko je ispijao rakiju. Oči su mu prelazile po sobi. Preci su mu se smiješili. Gledao je mene, pa Isaka. Upravo je sazreo postati otac, ali bilo je kasno.

– Nije važno – rekao je i digao se, a ramena su mu ostala pogurena. Isakove bose noge stajale su na perzijskom tepihu. Ja sam uzela psa. Bilo je vrijeme za šetnju. S ocem sam sišla niz stepenice. Sporo je koračao. Pas je bio nestrpljiv. Šutjeli smo i onda se rastali bez riječi. Mislila sam na onaj san i na tetu.

U svakom slučaju život nije bio nešto posebno. Dok sam šetala i dok se nisam pozdravljala s drugim vlasnicima pasa, i dok nisam pričala o hrani, cijepljenju i navikama, ja sam mislila na naše nasljedstvo, na pretke u zlatnim okvirima, na srebrne samovare, dnevnike, stare fotografije i jastučnice s mjesecom. Mislila sam na naše najstarije, dobro upakirano, sačuvano i nepotrošivo nasljedstvo koje se zvalo samoća