piše: Jasna Lovrec
U nedjelju 7. listopada u večernjim satima nevrijeme praćeno jakim vjetrom i tučom, sručilo se na još neobrane vinograde u Sv. Urbanu, jedinom mjestu u Hrvatskoj koje nosi ime tog kršćanskog sveca, zaštitnika vinograda od tuče. Grožđe ostavljeno za kasne berbe i druga predikatna vina, vina posebne kvalitete, možda je bilo žrtva prijekora i ljutnje Sv. Urbana što se nedavno posvećivala veća pozornost davno zaboravljenim pretkršćanskim božanstvima i to na njegovom terenu, u Gornjem Međimurju. Stoga da ga udobrovoljimo, posvećujemo i njemu dužan osvrt, a praslavenskim vjerovanjima vratit ćemo se kada prestane opasnost od tuče.
Dnevno služenje vinogradu zahuktalo traje sve od 22.siječnja (Vincekovog) do 25. svibnja(Urbanovog) kada jednog sveca treba moliti za pomoć i podršku. Jer daleko je još do berbe! Tuča može uništiti čitav urod ako vinogradari padnu u nemilost Sv. Urbana. On je moćan svetac koji je prema predaji štitio vinograde od tuče. U Njemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj, Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj, Mađarskoj i drugim srednjoeuropskim zemljama, tamo gdje je najdulja tradicija vinogradarstva najbolji vinogradarski položaji, naselja ili kapelice dobivali su ime prema tom zaštitniku vinogradara.
U Hrvatskoj jedino naselje i crkva koja nosi ime Svetog Urbana nalazi se u Međimurju. Sveti Urban je bio rimski papa od 222. do 230. godine. Umro je 25. svibnja 230. g. i stoga se tog datuma obilježava njegov dan. Često je oslikan s grozdom, knjigom, biskupskim štapom ili s ključevima. Prema predaji na grobu svetog Urbana izrastao je trs, pa su ga vinogradari uzeli za svog zaštitnika. Po zapisima iz 1851. g., 25. svibnja bio je običaj da se u vinogradima postavljaju križevi, tog dana trsje su obilazile i procesije, a statue sv. Urbana polijevale su se vinom. Polijevanje vinom statua sv. Urbana znak je zahvalnosti ovom Svecu što se vino unatoč brojnim mogućim i stvarnim preprekama uspjelo lijepo odnjegovati.
Postoji legenda o svetom Urbanu, pučka predaja koja bi mogla biti zanimljiva i za turiste. Naime nekada je bila velika suša i veliko siromaštvo među seljacima. Suhu zemlju nisu mogli okopavati, a ako pak bi nešto okopali, nisu mogli ništa posijati. Ako bi ipak nešto posijali, to nisu imali sa čim zalijevati. Nastala je strašna glad i nestašica vode. I najdublji zdenci su presušili, vode više nije bilo ni u Muri ni u Dravi.
U takvoj nevolji ljudi su molili za pomoć Boga. I oni najtvrdokorniji počeli su hodati na misu, prestali su kleti, hodočastili su na Bistricu, no sve je to bilo uzalud. Kiše i dalje nije bilo. Nakon nekog vremena Bog odluči poslati nekoga da izvidi kakva je to nevolja snašla stanovništvo. Razmišljao je koga bi mogao poslati, a onda ugleda jednog starca koji je drijemao pod orahom. To je bio sveti otac, papa Urban. Poslao ga je da izvidi što se to «dolje» događa i naredi mu neka uzme sa sobom piće, kako ne bi još s njim imao brigu. Starac je bio sretan da ga Bog još nije zaboravio, pa brzo pohita k anđelima i zamoli ih da mu napune bućke s vodom.
Kad je već krenuo na put Sveti Urban sretne gazdu nebeskih podruma, Svetog Vinka koji se čudio zašto Sveti Urban nosi vodu, kad bi mogao nositi vino. Odmah naredi anđelima neka izliju vodu i napune bućke tekućinom koju pije sam Bog i sveci na velike blagdane. Spremio se Sveti Urban, natovario se najboljim vinom i krenuo je na put. Nije mu bilo lako, zamalo je putem pao, no nastavio je dalje jer je bio sretan što ide među ljude.
U međuvremenu dok se on spuštao s nebesa, na zemlji je pala obilna kiša. Možda je to bilo od one vode koju su anđeli izlijevali iz Urbanovih bućki i nadomjestili ih vinom. Kiša je lijepo namočila zemlju i vegetacija je probujala, mlinovi na potocima i na Muri počeli su raditi. Ljudi su odjednom zaboravili na prijašnju nevolju i molitve izrečene Bogu. U čudu su gledali starog svećenika kako se vuče sa vinom i iza leđa mu se izrugivali.
Svetom Urbanu je također bilo čudno što je došao radi suše, a suše niotkuda. Naljutio se jer su mu se ljudi rugali, i svo vino koje je donio sa sobom izlio je u jarak. Bilo mu je žao što se toliko namučio spuštajući se s nebesa, pa se zarekao: «Od svugdje gdje bi vam ja točio, neka vam u bačve ne teče!» I tako je od onda do danas. Ljudi su mu se htjeli iskupiti pa su najvećem brijegu dali ime po njemu, no uzalud. Kakva god bila suša, ako je na Urbanovo kiša tj. 25.svibnja, to vinogradima samo šteti. Onda se kaže: « Kaj sveti Vrban natače, to ne teče v lagev, nego mimo njega.»[1] (Kapun, 22.svibnja 2011, List Međimurje.)
Na Urbanovo su svi rano ustajali, djeca i odrasli. Tko je tog dana dulje spavao cijelu godinu je bio pospan. Također se vjerovalo da će se oni koji poste na Urbanovo ubrzo oženiti, odnosno udati. Unatrag petnaestak godina obnovio se običaj slavljenja Sv. Urbana u istoimenom selu, ali manje u izvornom obliku, a više u turističko-ugostiteljskom izdanju.