QUO VADIS VINO? - Hrvatski Glas Berlin

QUO VADIS VINO?

Pij vino svoje domovine jer ono ti i po nasljeđu najbolje odgovara. (Alfons Daudet)

piše: Jasna Lovrec
Karnevalsko ludilo i neumjereno opijanje s jedne strane i nastojanje nekih razumnih ljudi da  se barem u vrijeme korizme odreknu alkohola s druge strane, potaklo me da analiziram trendove u vinarstvu u globalnim i lokalnim okvirima kako ih  doživljavam prema njihovim vanjskim manifestacija koje vrlo zainteresirano prate mediji, kao da  najviše o tome ovisi ekonomski napredak u društvu …

Razna vinska događanja, sajmovi, festivali, sommelierska natjecanja, recenzije vina često od strane samozvanih vinskih stručnjaka, zapravo je šareni neprekinuti  vinski karneval kroz čitavu godinu koji nerijetko obiluje mnogim izokrenutostima, manipulacijama, blefovima. Ali glavno da ima obilja vina i igara u službi dobro organiziranih različitih interesnih lobija.

S obzirom na svoje godine i što se osobno puno ne razumijem u vina s praktičnog stajališta pijenja , možda nisam najpozvanija  pisati o tome  ali  imala sam priliku  posluživati vina na druženjima znalaca iz «prakse» i proizvodnje vina na  tzv. «vinskim kružocima» i «vinskim večernicama» gdje su se kušala i analizirala odabrana vina. Pritom su se uz čašicu mogle čuti zanimljive rasprave o «istini u vinu» i «istini o vinu i oko vina» pa ću prenijeti neka razmišljanja.

Vinu se ne može osporiti njegova kulturološko- antropološka i ekonomska uloga  kroz povijest. Nažalost vino kakvo je nekad bilo  gotovo  da polako uzmiče pred  novim trendovima, posebice u posljednjih desetak godina. Razvile su se mnoge popratne industrije koje neprestano nude nove inovacije u tehnologiji vinogradarstva i vinarstva  a da nisu uvijek na korist završnog proizvoda. Čini se da je sve oko vina važnije od samog vina.

Neki ljudi iz jedne vinarski jake europske zemlje koji poznaju globalnu situaciju u vinarstvu, ispričali su nam da su vremena u vinskom biznisu crna zbog  rastućeg nemorala i muljaža u toj branši kao i zbog korumpiranih medija koji nameću da je dobro samo ono što treba proglasiti dobrim i za što za uzvrat bivaju adekvatno nagrađeni.

Osim hedonističkog opijanja oduvijek je postojao i onaj drukčiji pristup vinu vezan uz vinsku kulturu i tradiciju koji se u rijetkim sredinama nastoji i danas žilavo održati. J.W Goethe rekao je o vinu :» Vino nas uzvisuje. S vinom postajemo gospoda».

Pronalaženje prirodnih aroma u vinu i njihovo prepoznavanje, kulturno je uživanje u vinu. Kod bijelih vina tražimo sklad, pitkost, svježinu okusa, umjerenu alkoholnost, cijenjenu svjetliju boju i cijenjene voćne i cvjetne arome. Što je više različitih mirisa u vinu, boljeg je sastava i bogatije je. Kod crvenog vina cijeni se tamna boja, arome na tamno bobičasto voće i razno suho voće, «dobro tijelo» i kiselina ne puno viša od 5,5 g/l. Smatra se da crveno vino potiče komunikaciju a bijelo je inspiracija intelektu.

Što se tiče slaganja jela i vina , to je široko i neiscrpno područje često garnirano blefiranjem i snobizmom, ali najosnovnije što treba znati je da se bijelo vino uglavnom slaže sa bijelim mesom, ribom i raznolikim povrćem, a crveno vino sa crvenim mesom, suhomesnatim proizvodima i pikantnim sirevima.

Zagovornici umjerenog uživanja u vinu smatraju  kako je vinska kultura način borbe protiv alkoholizma. Čašica –dvije prirodnog, finog i zdravstveno stimulirajućeg vina uz ručak,  pospješuje metabolizam, uravnotežava šećer u krvi, poboljšava cirkulaciju krvi, doprinosi dobrom raspoloženju i optimizmu. Ali treba znati stati.

Na jednom od posljednjih «vinskih razgovora»  bilo je govora o trendu potpune komercijalizacije proizvodnje vina i o marketinškom pristupu vinu na način na koji se pristupa pivu, tj. kao jeftinom masovnom piću za najšire slojeve društva i ujedno najjeftinijem piću za mlade.Poželjno je da su mladi što češće lagano pod «šusom», pijući barem fifty-fifty,  pola vode pola vina, valjda da im se zamagli ili uljepša besperspektivna svakodnevica.

Prije nekoliko dana jednom dvadesetsedmogodišnjem Međimurcu izmjereno je 2,72 promila alkohola. Žalosno i opasno po zdravlje i u potpunoj suprotnosti s vinskom kulturom. Očit je to primjer kako je vinarstvo uvučeno u opći konzumerizam.

No, priča se da su se neki veći i veliki igrači koji uvelike brendiraju «gemište» i «špricere»  i uvezeno jeftino vino predviđeno za destilaciju malo popravljaju s domaćim vinom, ipak preračunali i podcijenili ukus potrošača jer u svojim podrumima imaju višegodišnje zalihe neprodanog vina. Mladi, o vinu slabo educirani  potrošači, takvima su stoga idealna meta. Upriliči se neko događanje i krene opijanje.

Teorije da se vino spravljeno od grožđa lošeg zdravstvenog stanja kemijski aromatski svodi na nulu, a zatim se po potrebi dodaju arome, iz perspektive malih obiteljskih proizvođača izgledaju kao znanstvena fantastika. Tu je međutim stvorena prilika za zaradu i razvoj pratećih industrija.

Organoleptički (u okusu,. boji i mirisu) takva vina su često na «prvu» dopadljivija od prirodnih vina kojima treba dulje dozrijevanje da bi im se razvile arome, ali razlike su očite u tome kako se ljudi osjećaju nakon pijenja Onaj proizvođač koji vino više aromatizira i kemizira, postiže za laika potrošača dopadljiviji proizvod, a zasigurno se i ocjenjivačima tako uljepšana vina najviše sviđaju

No, pitanje svih pitanja je, ponavljam, kako se osjećamo nakon uživanja vina,  kakav je zdravstveni učinak  ove božanske tekućine koje je nekad davno Louis Pasteur smatrao najzdravijim i najhigijenskijim pićem Pridjev «najhigijenskije «opravdan je i danas ,ali «najzdravije» stoji nažalost pod velikim upitnikom s izuzetkom vina koja su  proizveli vinari rijetki vinski umjetnički obrtnici «artisani» i to samo od dobrog grožđa na tadicionalan način doživljavajući vino dijelom svoje kulture i neposrednim sokom (preko korjena loze) iz majke Zemlje.

Svoju filozofiju proizvodnje vina saželi su u  «Europskom manifestu za održivo vinogradarstvo»  iz kojeg navodim nekoliko točaka:

–         Vinogradar treba brinuti osobno o svom vinogradu, vinariji i prodaji vina.
–         Vinogradar čuva i utječe na prirodu poštujući bioraznolikost i kulturu njenog okruženja.
–         Vinogradarevo vino je živo i pruža zadovoljstvo. Proizvod je to vinogradarevog okruženja, misli i autentični izraz kulture.
–         Vinogradar prakticira transparentnost i vinogradari kažu što rade i rade ono što kažu.

Vinski umjetnički obrtnici, posljednji Mohikanci svoje profesije koji se svakom pojedinom trsu posvećuju kao ruži u vrtu, sve više postaju svjesni neravnopravne  i nepravedne utrke s vinskom industrijom pod istim zakonskim uvjetima s obzirom na puno veći uloženi rad ljudskih ruku, bolje očuvanje prirode i  prirodno bolje vino a što im jedino priznaju potrošači sposobni prepoznati razlike u kakvoći.

Vinogradare brine i to što vino postaje sve više proizvod  bez identiteta posebice ujednačena i tipizirana industrijska vina. Takva globalna vina novog doba zapravo su sva ista i bez individualnih obilježja vinara i vinarija.

U njihovoj proizvodnji dominiraju novoizgrađene glamurozne podrumske i nadzemne zgrade s dobro osmišljenim marketinškim pričama u cilju stvaranja tržišno zanimljivog imidža i impresioniranja potrošača. Individualna pak , prirodna iskrena vina  iz tradicijskih proizvodnji manjih vinara ne uklapaju se u takvo trendovsko vinarstvo koje diktira sterilna industrija često u vlasništvu novonastalih instant tajkuna koji su morali negdje skloniti svoj novac a vinarstvo je za ulaganje novca, «vreća bez dna».

Vinari ponikli iz obiteljske tradicije nastojeći raditi pošteno u branši, uvijek imaju manjak novca ali samo profit im ionako nije u prvom planu. Zalažu se i za kvalitetu života i  veseli ih što njihova vina odražavaju   kompleksnost terroira, osobno umijeće spravljanja vina  i  etiku koja je  samopodrazumijevajuća u brizi za vinograd i njegovanje vina «Terroir» daje vinoljupcima osjećaj izvornosti i originalnost autentičnog podrijetla vina.  Pravo vinarstvo je u neku ruku  pjesnički zanat, gotovo sveti odnos između čovjeka , trsa i prirodnih uvjeta, čimbenika koji u interakciji oblikuju čudesni napitak vino. Svaka je godina drugi slučaj, sretan ili nesretan.

Tradicijska i iskustvena znanja nisu ništa manje važna od novijih znanstvenih spoznaja koje treba oprezno i dozirano koristiti u vinogradarstvu i vinarstvu i možda se najviše u svemu tome pouzdati u «potpis» vinara –proizvođača, u njegove osobne procjene, iskustvena znanja, dobru organiziranost i marljivost.

Važno je za kakvoću vina biti u pravo vrijeme na pravom mjestu, ne kasniti u služenju zahtjevima  vinograda ,njezi i čuvanju vina.

Dobro je kada se neko omiljeno vino može povezati s određenim krajolikom i kulturom.

Lokalno stanovništvo izgradnjom svoje samosvijesti o tradicijskim kulturnim i prirodnim vrijednostima svog zavičaja koje uključuju i vinogradarstvo i vinarstvo ne bi smjelo dozvoliti svjetskim arhitektima globalizacije i domaćim uništavateljima vinske  kulture da im obezvrijede ono što je stoljećima predstavljalo njihov identitet.

Treba upoznati druge krajeve i kušati njihova vina, ali u ponudi svog zavičaja isticati svoje i imati u mislima Alfonsa Daudeta kada je rekao» Pij vino svoje domovine jer ono ti  već i po nasljeđu najbolje odgovara».

0 0 vote
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments