KRATKA PISMA IZ DOMOVINE
piše: Marija Matijašević
Sisak/Jutro je svježe, pakujemo se, u radionicu s autom, ostat ćemo cijeli dan u Sisku. Pa baš dobro, i tako sam uvijek samo u prolazu. Posjetiti ću muzeje, izložbe i šetališta. Tako i bi. Auto ostavili, pa pješice. Prvo do Kupe …kad ono, jata labudova, plivaju uzvodno ko vojnici, jedan iza drugoga. Baš ih je lijepo vidjeti, obožavam labudove. Sjednem na klupu pokraj Matoša i naslonim se na njega, žao mi ga da je tu sam. Pogledali smo i muzej – Sisački povijesni prsten. A onda smo ogladnjeli i ožednjeli.
Pođemo u kafić i pitamo …imaju li nešto za doručak? Ne, samo kavu, glasi odgovor. Popijemo kavu, pa opet dalje …do drugoga kafića. Ni tu nema ništa za jelo. Odemo dalje … tu imaju samo pizze, ali peku tek poslije 10:00 sati. Pa onda odemo do restorana …tu nije ni otvoreno do 10:00 sati. Pa tako redom …nigdje ništa! Propitujemo se. Vele nam: -Otiđite u hotel Panonija. I mi pravo u hotel. Dođemo na recepciju I pitamo da li možemo tu doručkovati? Čovjek na recepciji nas gleda i veli:- Jeste li naši gosti?
Mi velimo:- Ne! A on veli: -Tako nešto još nismo doživjeli, da gosti izvan hotela žele ovdje doručkovati! I ode po šefa. Dođe šef, odmjeri nas od glave do pete i povede nas u restoran. Ostalo im nešto od švedskog stola, i šalica i pol kave. Veoma uljudno kaže:- Želite li kajganu sa šunkom, napravit ćemo vam. I tako se konačno najedosmo i napismo. Kava je bila super. Hvala djelatnicima hotela na ljubaznosti. Ispratili sun nas uz srdačno doviđenja i dođite nam opet. Uprkos ovoj zgodnoj dogodovštini, ostali smo razočarani sveukupnim dojmom o gradu. E, jadan moj Sisak!
Zatim krenemo u Gradski muzej Sisak. Tu ima puno oruđa, oružja i lijepog nakita te starih stvari i figurica iz doba Kelta i Rimljana. Odmah s vrata, reče nam jedna žena:- Ovdje se plaća! Platimo ulaz i razgledamo. Mala suvenirnica nudi lijepe predmete za uspomenu na posjetu gradu i muzeju.
Sjetila sam se kada je moj tata kopao kanale ispod Siska, ranih do sredine pedesetih godina, svaki dan mi je donosio kući ponešto od starina. Tada mnogi ni nisu obraćali pažnju tim stvarima, pa je veliki broj kojekakovih predmeta nesvjesno uništen ili nestao. Već sam ga čekala na vratima kada je dolazio, toliko sam to voljela. U djedovoj sobi sam napravila stalažu od dasaka, i tu ih pohranila. Jednog dana su došli neki ljudi iz Siska, valjda iz muzeja, i sve nam odnijeli. Bila sam jako tužna. Bilo mi je 7 godina.
Za one, koji su zainteresirani – Sisak je drevni grad ovoga podneblja – star preko 2500 godina, kojega su sagradili Kelti, pa potom izgradili Rimljani i ovdje ustrojili upravu svoje negdašnje provincije – Panonije. Sisak stoji uz rame starih gradova: Norisa – današnjeg Nürnberga, pa Augsburga, Bonna, Porta Westfalice, Triera, Emone – današnje Ljubljane i niz drugih. Kroz povijest su se mijenjali vladari i imena ovoga grada: Segestica, Siscia, Sissek, Sziszek, Sisak – ovaj grad je postao i ostao simbolom postojanosti Hrvata na ovim prostorima; grad, na kojem su mnogi neprijatelji lomili zube – ovo je Grad hrvatskih pobjeda!
Gospođo Marija I ako nebih baš sve komentirao..ne mogu da vam se ne javim na ovaj vaš hvale vrijedan poticajni članak u Sisku..kojeg ste opisali upravo tako kakav je Sisak, kako već davno napomenoh supruga mi je iz Moslavine ali povodom roditeljskih preseljivanja..kako bi djeca mogla izučiti neke zanate..put ih je odveo u davnih pedesetih, upravo u Sisak.Upoznajući suprugu Brigitu i meni je Sisak sve draži i poznatiji,u ratnim vremenima opskrbljivao je najveći broj izbjeglica.Nekad smo u Sisku imali mnoge ugostiteljske objekte gdi se je moglo,dobro doručkovati,ručati i večerati,od ranoga jutra do mraka,kad ste god stigli,nabrojit ću samo par od… Read more »