Piše: Emil Cipar
Nemam običaj komentirati svoje članke. Činim to izuzetno rijetko i nerado, čak i onda kad komentatori okreću temu, ignoriraju činjenice …drugim riječima: kad pokušavaju uporno ispričati svoju priču o mišu, iako je u članku riječ o slonu.
Ovaj puta činim i više od običnog komentiranja. Moj članak Štrukli, špecli, moonlight serenade… objavljen je i na lokalnom portalu SBplusu.
I jutros gledam …komentar! Kolega Borislav Stipić komentira moj uradak.
U prvi mah učini mi se kao tipični off topic …komentar koji je promašio temu. Začudi me to, jer takvo što se Bori ne događa. Izvanprosječno je obrazovan …čovjek vrlo širokih svjetonazora.
I Boro piše sljedeće:
-Emile@ da si probao “slatku” proju koju sam sinoć za svojeg punca napravio (čovjek je slijepi starac koji je neki dan uzdahnuo kako će umrijeti, a jedino što bi prije smrti poželio jest upravo proja, pa velim idem mu napraviti, pa što bude!) danima bi svima imao što pričati.
Bez razmišljanja koje mi namirnice trebaju otišao sam u trgovinu, zapravo s unučićem kupiti mu čokoladicu, a tamo sam, vrzmajući se između polica, refleksno počeo različite artikle stavljati u košaru. Unučić, klinac od jedva napunjene tri godine, primijetio je da nešto kao tražim pa mudro zaključio …bolje bi bilo da nam je baka napisala što trebamo kupiti.
Došavši kući, uznemirio sam suprugu izjavom kako ću “didi” (puncu) ispeći proju.
I, bome, uspio sam. Jedina mana joj je što je predobro ispala i više liči na kukuruzni kolač, nego na onu tvrdu tanku zapečenu proju. Kad sam ju danas odnio puncu i nakon toga vratio se kući …supruga mi je, već na vratima, rekla kako ju je otac nazvao i …oduševljen, rekao da takvo što nikada u životu jeo nije. Ti, Emile@ ako ne dođeš na proju, možeš ju pogledati na http://img11.imageshack.us/img11/3722/borinaslatkaproja4.jpg
Pozdrav i očekujemo te.
Proja stvarno nema nikakve veze niti sa špeclima, niti sa štruklima, niti sa moonlight serenadom (mjesečevom sonatom), pa sam se začudio kako i Boro to ne vidi.
Pročitam komentar još jednom i suze mi pođu niz lice. Zastidjeh se svoje površnosti. Boro ne samo što je pogodio temu, već me je u njoj nekoliko koplja nadmašio.
Ja sam pokušao opisati jednu osobinu koja u ovom brzoprolaznom životu postaje deficitarna roba. Zauzeti smo previše samim sobom i rijetko nađemo vremena za svijet oko sebe. Ne stignemo ga ni pogledati, a pogotovu nemamo vremena tražiti sebe i svoju ulogu u njemu. Pogotovo nemamo vremena pogledati u njemu svoju kršćansku dužnost …ljubav prema bližnjemu.
Umjesto da naš život preuzmemo u svoje ruke …posvetimo više pažne našoj ulozi i našoj …od Boga danoj zadaći u njemu, mi bez pogovara dopuštamo da drugi upravljaju nama.
Drugim riječima …ne živimo svoj život sami, već poslušno dopustimo da nas drugi žive.
Ja sam pokušao opisati kako osoblje restorana Vidikovac nije samo u meni vidjelo mušteriju, kupca… koji će tu ostaviti koju kunu …što više to bolje …već su se stvarno potrudili da zadovoljan napustim njihov restoran.
I uspjeli su u tome. O to me sam pisao jučer u spomenutom članku.
Ali Boro ih je nadmašio. To što je on učinio svome puncu je izuzetan primjer Ljubavi prema bližnjemu. Želio je bolesnom starcu učiniti radost i uspjelo mu je.
Postoji još jedna poveznica između moje priče i Borinog komentara, koju je na prvi pogled teško prepoznati:
Iako je kuhar u restoranu vidikovac, Dalibor Pudić, školovan kuhar sa višegodišnjim iskustvom u vrhunskim restoranima (Jedan je čak imao i Michelinovu zvijezdu), a Boro jedva uspije uspješno skuhati jaje (čudi se kako je jaje i nakon sat kuhanja još uvijek tvrdo), ipak zajedničko im je što žele svojim kuhanjem učiniti nekoga sretnim.
E Boro moj! Ponosan sam što poznajem takve ljude. Nisam probao tvoju slatku proju, ali sam se najeo tvoje dobrote i prijala mi je iznad svega.
Što se krije iza poveznice navedene u Borinom komentaru ne morate tražiti. Kliknite na sliku uz ovaj članak i vidjet će te.
Članak jučer završio sam rečenicom: Život je lijep!
Ovaj danas završavam sljedećom rečenicom:
Život je stvarno lijep!