Komentar na tekst “Ah, moj Tadija”, od 4. studenog 2012.
Željko Mužević/Topao, iz duše napisano, proživljeno i doživljeno. Naš Tadija nikada i nije ostao dok god ima oranica, šuma, hrastova i krošanja koje zibaju ptice. Živjet će Tadija dok se smire živi, kada ostane riječ njegova samo njegova riječ napisana, ostat će Rastušje i dok leluja zlatno žito, koje poput kapi rose na ružama šapuću cezaneovski zrele crnožute jabuke na pjesnikovu stoliću i dunje na pradjedovskom ormaru u Rastušju i svojom suptilnom bajkovitošću pričinjaju i pouzdanošću zbilje unaprijed obogaćuju život.
Subscribe
0 Comments