Nikola Šimić Tonin
Nešto
u zraku,
olujna obijest,
crni grmi oblak,
usidren
u
sadašnjost …
Jednoličnost bonaca
mirnoća zakutka,
na kraju svijeta,
dalje i dalje,
i od
udaljene daljine
dalje,
dalje.
Valjaju
valovi
kameni brod
na vezu,
uz kraj neba,
uz onaj isti kraj
kraj,
pada na zemlju…
Neutralnost
gibanja
stajačica
ustajala
kamena
Vis.
Ostatak svijeta
pogled nedohvatni
Jadran smaragdni,
u pustoj modrini
voda i nebo
jedno.
Labirintska
struktura
tišine.
Čuti
šum sa žala
kameno tijelo
grije sunce.
Vrvi životom staza,
tvrdi krš
otok
lomi utrobu plodnu
od početka
do sada.
Noćnu tišinu budi mraz,
tonu u crni mrak i san,
Ravnik,
Greben,
Budihovac,
Paržan …
Dolaška Draga, 11. 11. 2012.
Pjesme o otoku su nepresušno vrelo.
I nepresušna ljubav.