VRLI NOVI SVIJET

POGLED KROZ DVOGLED
piše: Sandra Marelja Muić
Nevjerovatno dramatičan tjedan iza nas, gotovo bez premca. Tjesna predsjednička utrka svjetske velesile SAD-a i priželjkivana pobjeda Obame ostale kod nas zabilježene kao trag na rubu Svemira, kao da uopće ne živimo na istoj planeti.

Ne znam  kako se toliko tema uspjelo zbiti u nekoliko dana i ne znam  kako itko može pomisliti da živimo u državi koja spava, a kamoli stagnira kako čak znam čuti. Podivljali vodostaji i ogromne štete od poplave, stanovnici Sl. Broda ugroženi rafinerijom, potpuni fijasko kredibiliteta prvog programa nacionalne televizije,  užasna situacija deložacije jedne zadarske obitelji i konačno štrajk policije, plijenuli su pažnju minutu za minutom.

Jedna zajednička stvar svemu tome – sve se vrti oko običnog malog čovjeka, nema tajkuna koji su jahtom pregazili nekog i sa svilenim rupcem u džepiću čekaju na rekreativno sudsko svjedočenje, nema ministara koji su otkinuli komad prostornog plana kumu za vikendicu ili preusmjerili cestu kako bi lakše ono jednom godišnje otišli na groblje nekom pokojniku.

Gotovo sve se, u biti, vrtilo oko neimaštine, osim ovog spomenutog na televiziji, ali to bi se moglo strpati pod umnu neimaštinu  za koju plaćamo pretplatu. Jedna od rijetkih emisija s kredibilitetom i dugogodišnjom gledanošću, predstavi doškolovanog knjigovođu kao višestrukog doktora ekonomske znanosti. Suprotno od onoga što smo znali čuti, izgleda da na Prisavlju nemaju dovoljno ljudi da im netko odradi taj posao, a i nije neka velika razlika, ne treba to tako sitničavo promatrati, barem nije nikome ništa ukradeno, …dapače lik je dobio slavu na nacionalnoj razini i to ne u godinama kada si mlad, zgodan i atletski građen, a narod se nasmijao, ali ne njemu. I onda netko kaže da reality show nije namješten.

Neka nama kruha i igara, za red, rad i disciplinu očito i  nismo, iako se u potonjem zadarskom slučaju silno trudilo pobiti tu tvrdnju. Tu se, eto, pravna(?) država išla brusiti interventnim vodom policije sa palicama i kacigama na obitelji nesretnika koji su se dugovanjima doveli u nezahvalan položaj, a oni pak trobojnicom ukazivali na svoj nezahvalan položaj.

Da nije tragično, bilo bi smiješno, no ljudska patnja je univerzalna i nikome nije bilo svejedno kako te nesretnike uz vriskove i plač odnose u kombi jer interventni vod ima sigurno barem pola smjene dnevno za odraditi u jednom od brojnih legla kriminala, a ne sudjelovati u igrokazu ispod nečijih dva pitara sa điranima.

Neposredno nakon ovog dramatičnog dana, njihove kolege iz Mup-a štrajkale su na glavnom zagrebačkom trgu zbog rigoroznog rezanja otpremnina i mizernih uvjeta u kojima rade, dakle – i tim ljudima je to samo posao bio.

Ono što je u ovoj socijalno-emotivnoj drami ostavilo bez teksta je nezapamćena medijska popraćenost, samo je nedostajao live streaming deložacije, iz minute u minutu su se mijenjale slike i vijesti na portalima diljem zemlje, podaci odstupali jedni od drugih, broj ozlijeđenih, broj onesviještenih, broj koji su ti ljudi dužni, broj koji nisu dužni. Pa zar su brojevi postali ecstasy ljudskih sudbina, zar su ljudski životi postali potrošni medijski materijal. Očito jesu, jer je većina onih koji su došli dati potporu koristila svoje mobilne uređaje da to sve dokumentira, vjerovatno i objavi na facebooku.

Slijedeće na rasporedu za štrajk su nezaposlene mame valjda, mislim da nije nitko drugi preostao, a tu se populaciju u ovoj vrloj pravnoj državi – nikad i ne spominje. Kladim se da neće dobiti niti dva reda na pretposljednoj stranici novine.