S HODOČAŠĆA HRVATA U VJEČNI GRAD …1. dio
piše: Marija Matijašević
foto: Alfred Matijašević …foto album u dnu teksta
Sisak -Rim/-Ovo je najveće hodočašće Hrvata u Rim i bit će zapisano u povijesti, rekao je kardinal Bozanić, kojeg smo konačno uživo susreli i upoznali za služenja Svete mise u Bazilici svetoga Petra, dana 09.11.2012. I rukovali se. Bila je to zahvala Svetom ocu, da je prošle godine posjetio Hrvatsku. Nas 5.000 Hrvata, došlo je autobusima. Bilo je tu Hrvata i i hodočasnika i iz drugih dijelova svijeta, ali manje od nas. Naših 200 bogoslova, preko 200 svećenika, sedam hrvatskih biskupa i kardinal Bozanić. Ostalo su bili hodočasnici iz Poljske, Portugala, Španjolske, Francuske, Velike Britanije, Amerike, i Kanade, Brazila, Koreje, Njemačke, Austrije, ruskog govornog područja …
Hrvati su na pet dana zaposjeli Rim i Vatikan” – uvjetno rečeno, “opsadno” stanje u vječnome gradu. Čula se najviše hrvatska riječ …kakav divan osjećaj i ponos ….
A tek kad nas je Sveti otac pozdravio na hrvatskom …vrisak oduševljenja je odjeknuo Petrovim trgom, gdje smo se nalazili na audijenciji.
Ali sada redom …
Krenuli smo od Siska, preko Zagreba, Rijeke, Trsta, Venecije, Bolonje, do Ravenne. U Zagrebu nam je voditeljica puta podijelila žuto-bijele šalove, na kojima je bilo napisano “Zajedno u Kristu”, Zahvalno hodočašće u Rim za pohod Pape Benedikta XVI. Hrvatskoj
u godini vjere, 4.-9. studenoga 2012.
Taj šal nam je bio znak za raspoznavanje i služio kao ulaznica, za pristup Bazilici sv. Petra, u kojoj je slavljena Misa zahvalnica papi Benediktu XVI. Također smo dobili na vrpci obješeni privjesak sa Papinom slikom. Kao i vatikanske zastavice. To nam je bio znak za raspoznavanje – imali su ih svi hrvatski hodočasnici. Voditeljica ja na štap objesila licitarsko srčeko svetoga Ante i hrvatsku zastavicu, koju smo slijedili cijelim putem, kad je god bila podignuta u visinu. Inače bi se pogubili. A kada bi zapali u tjesnac ili otišli krivim putem, voditeljica bi uvijek rekla “Pomozi sveti Ante”! I bi svaki vapaj uslišan ….
Također smo dobili prvi “toki voki” aparatiće sa slušalicom koje smo nosili stalno, sa kojima pratimo govor i obavijesti.
Voditeljica nam usput priča, kako je išla na usavršavanje njemačkog jezika u Berlin.
Uz pauze i po velikoj kiši i magli, skrenuli su bus, – radi jakog vjetra, kroz Gorski Kotar. Kroz mrak i slabu vidljivost, umorni i neispavani stigli smo u Ravennu, 20 km do mora. Tu je i luka “Marina di Ravenna” i lijepe brodice na moru.
U Ravenni imamo misu u 9:30, u crkvi „Sveti Ivan apostol i evanđelista”.
Moram spomenuti ljepotu Italije. Oduševljena sam, i iznenađena prelijepim, velikim livadama i poljima, sve posijane, gotovo nema neobrađenih površina. Kuće katnice i vrlo raštrkane. Pšenice, voćnjaci, suncokreti, vinova loza, plantaže jabuka, maslina, kukuruze, plantaže bresaka, mandarina, naranči. Sve uredno posloženo i obrađeno. Ljepota Toscane je neopisiva.
Autoput je u dosta lošem stanju. Prelazimo rijeku Po.
Dalje putujemo prema Rimu. Usput je Bologna, Ancona i Apeninsko gorje. U Rimu smo oko 21:00 sat. Polazimo u hotel. Soba 232 je očaravajuća. Velika, sa kuhinjom, balkonom na kojem su stolice i štrik za sušiti veš. Kauč, kreveti, regali, ormarići za cipele i taškice, TV, telefon, sef, ćošak za jelo. (trpezarija). Kupaonica sa bideom, femom. I topla. Prekrasno.
Idemo na večeru. U restoranu stolovi veliki okrugli za 10 osoba. Predjelo svih dana su makaroni sa preljevom od paradajza. Glavno jelo teletina sa rikolom i sosom i krumpir. Tiramisu-slatko.
Idući dan idemo u katedralu na misu “San Giovanni Laterano”. Po podne idemo u Kalistove katakombe. Prije sam ja zamišljala te katakombe, kako su mi pričali, kao pčelinje saće, i tu su ugurani mrtvaci. Ma kako! Katakombe se prostiru na 15 četvornih km površine ispod parkova, i tu je bilo pokopano tri puta više mrtvih nego ima sada Mirogoj. Oko 500.000. Znači u katakombama je preko pola milijuna mrtvaca pokopano/ležalo. Kažem …ležalo, jer su Barbari sve odnijeli i pokrali. Jedan jedini leš sam vidjela. A te katakombe, su izdubljene udubine za jednog mrtvog bez lijesa, samo zamotanog u plahtu. To je bilo moguće kopati do te udubine, samo zato, što je to vulkansko područje, znači kamena lava. To su labirinti pod zemljom, koji su označeni štrikom i to samo jedan kat, inače bi se izgubili, i nikada se ne bi vratili, niti bi nas tko mogao naći.
Dolje je duboko, 20 m do jednog, od 4 podzemna kata, bez svjetla-osim neonskog, usko, zastrašujuće. Ne dao Bog da nestane svjetla, a baterija mi je u drugoj taški. Al’ bi bila panika. Dolje ima par čuvara, ali i oni pričaju zastrašujuće dogodovštine – kažu, da je nekoliko hodočasnika i zalutalo, i ostadoše nepronađeni … Bila sam sretna, kada sam ugledala svjetlo dana.
Vatikan je država i smještena je u centru Rima.
Od 4. stoljeća je car Konstantin dozvolio vjeru kršćanstvo, pa je njegova žena Pausta, dala svoju vilu, da se mogu održavati mise. Na tom mjestu je danas katedrala. Tu je i nekada bila krstionica, gdje se krstilo, ali tako da su se cijela tijela uranjala u vodu.
Pored nje se nalazi kapela u kojoj su stube “La Scala Santa” koje je carica Jelena dala donijeti iz Jeruzalema u Rim. Isus se penjao njima do Pilata, koji ga je osudio na smrt. Te “Svete stube” prekrivene su drvetom, da nebi pogana noga kročila njima, hodočasnici ih prelaze na koljenima. Krv koja je prolivena na njima, ne vidi se.
Godine 1309, su pape preselile u Avinjon u Francusku, i tamo su bili 76 godina. Od kraja 14. stoljeća, smješteni su opet u Rimu.
Rijeka Tiber-Tevere, razdjeljuje Vatikan od Rima. Rim je nastao 753. g. prije Krista. Okolo Vatikana se provlači visoka zidina – granica. Jedan od najljepših mostova – “Engelsburg”, povezuje Vatikan i Rim, čuvaju ga anđeli poredani na mostu, sa jedne i druge strane. Ogromni su i prelijepi.
Nekada je područje Rima bilo jako močvarno, pa su ljudi gradili kanale i isušivali ga. Zato je bilo dosta bolesti, a najveća je bila malarija.
Car Neron, da bi imao što pisati u svojim pjesmama, sam je zapalio Rim, a onda je okrivio kršćane, tako da su svi bili prognani.
Dogovorom Pape i Musolinija 1929. godine proglasili su državu Vatikan.
Kupola je trebala biti u obliku grčkog križa, ali nije nego kršćanskog. Vatikanski muzeji čuvaju najveće bogatstvo na svijetu.
Prelazimo rijeku Tiber, i vidimo lijevo Vatikanske zidine. U centru smo Rima. Piazza Navon- trg, najljepša je na svijetu. Grad je prepun fontana. Voda u Rimu koja (još uvijek funkcionirajućim akvaduktima) dolazi sa sedam Rimskih brežuljaka – sva je pitka. Sve su još od Rimljana. Nikada ne presuše, niti se potrgaju.
Vidimo Koloseum, najveći cirkus na svijetu. Prolazimo do Piazze Venezia. Rim ima 3 milijuna stanovnika.
Još moram nešto napisati o saobraćaju u Rimu. Voze katastrofalno, ulijeću velikom brzinom pred auto ili autobus, i uopće, jedan ispred drugoga, sjeku zavoje, voze se po šrafiranom i preko pune linije, guraju se, luduju. Ima strašno puno motorista na vespama, žene s malom djecom, voze se k’o kamikaze. Ako vide pola metra slobodnog prostora, naguraju se, guraju se između busa i auta, poprijeko ali nitko ne trubi. “Ovdje bi Hrvati trebali doći polagati vozački, onda bi stvarno znali voziti” (!?) – rekao je netko. Na crveno svijetlo na semaforu, svi se naguraju, ko sardine, jedan do drugog, ili jedan iza drugog, a kada se pali žuto, startaju u takovoj brzini, da ti stane dah.
Nastavak slijedi …