Iz naše arhive/ Objavljeno 31.05.2017.
(Jedni čekaju tramvaj, drugi se ukrcavaju na brod, a reformu hrvatskoga školstva nosi vjetar. U kojem svemiru ćemo se sresti?)
piše: Lada Franić-Glamuzina
Toliko nasilja ima svuda oko nas da se često zapitam kako je uopće moguće živjeti drugačije?
To blato kojim se neprestano nabacujemo, postalo je naš dom.
Nasilju smo stalno izloženi. Upijamo ga svakodnevno.
Prisutno je u svim segmenatima života.
Zanimljiva pojava, podvrsta nasilja, koja vlada odavno (ili oduvijek) jest nasilje u krugu sustručnjaka.
Valovi nasilja u tom uskom okružju toliko su učestali i veliki da smo već oguglali. Onijemili!
Baš ti ljudi koji bi trebali biti najbliži, najbolje se razumjeti, ti, ljudi, koji bi trebali imati isti plemeniti cilj budući da dijele istu sudbinu, isti kruh jedu, isti korov čupaju…
Zar?
Da.
Toliko sličnosti a toliko netrpeljivosti. Što su bliži, srodniji to se netrpeljivost povećava.
Proporcionalna lakoća propadanja.
Faširanci u gaćama
Trebamo biti svjesni ovoga nasilja jer je u stalnom porastu, treba ga isjeckati na dijelove i pokušati razumjeti mehanizme jer se jedino tako možemo nositi s porugama, ponižavanjima, ignoriranjem, uskraćivanjem vremena, dostojanstva, izbora.
Takva komunikacija vlada već godinama, desetljećima te je postala čak i poželjna, duhovita, superiorna. Preraslo to u tradiciju.
Tko ima talenta, sporazumijevati se na takav blatnjav način, napreduje u hijerajhiji. Postaje cijenjen, promatra se kao autoritet, titulira se, časti se u struci i u društvu. Bahatost kojom se neki ljudi izdižu iznad drugih, traži pristaše, sljedbenike, pokornike, dupelisce. Svojim nasiljem privlače gomilu slabića koji se smiješe, tapšu se po ramenima, lajkaju statuse i sl.
Taj središnji kukavica dobiva snagu podrškom slabih, mlitavih i onih koji u gaćama imaju faširance. Mnogo ujedinjenih slabića i diletanata postali su ozbiljna opasnost. Svojom bahatošću, isključivošću, zavišću, grubošću plaše sve oko sebe te se mnogi osjećaju ugroženo.
Mnogi se hitno žele svrstati na nasilnikovu stranu da ih se ne bi otpuhalo sa scene silnim uzduhom bahatoga balona. Slabići daju potporu onima s najzloćudnijim jezikom, manipulatorima kojima je Laž majka a Nepoštenje otac.
Ovo nasilje jest crno poglavlje u životima mnogih ljudi u Hrvatskoj. U ovakvom okružju veliki je odgojni izazov raditi s učenicima koji izvrsno uočavaju te sociološke anomalije.
Poruke koje im šaljemo svojim djelima, mnogo su snažnije od onih iz lektira i udžbenika.
Poruke koje im šaljemo su: ne treba se boriti jer ne možeš dobiti, ne treba se truditi jer ionako sposbnost i marljivost nisu nagrađeni, nisu promovirani, u učionici živi jedna teorija i praksa a u životu neka skroz druga, učitelji su izgubljeni u vremenu i prostoru, idealisti koji će izumrijeti kao dinosauri, njihove teorije i pouke su izvan ovoga svijeta u kojem živimo, bolje biti miran i poslušan, kimati glavom i ne talsati, ne treba se živcirati, sve ionako prođe, organizirat će se neki sastanak, sjednica, napisati izvještaj, pravilnik i to je to.
Osobe koje nisu uplašene, postaju potpuno razočarane.
Strah pokreće, a razočaranje paralizira.
Paraliziranih ljudi je sve više.
Operimo noge!
Talog loših odluka, papirnatih reformi i projekata na kojima su samo pojedinci gradili karijere, raste i postaje sve gušći i mutniji. Upadamo u živo blato sumnjivih moralnih i stručnih ustupka i postupaka. Raste blato od površnih zaključaka, odluka…
Ono što se vrtloži svakodnevno u uskim stručnim krugovima, prenosi se vertikalno na cijelu hijerajhiju.
Oportunizam iz zbornica prenosi se do Ministarstva i to od najmanje školice na selu do Ministarstva u Zagrebu, i obrnuto.
Zrcalni odraz.
Blato koje nam je upalo u čizme, vučemo za sobom kamo god idemo.
Izvujmo se, operimo noge, krenimo konačno bez fige u džepu, bez rezanja grana i podcjenjivanja!
Dajmo šansu struci koja je duboko u praksi i zna što se događa na terenu! To je najvrjedniji putokaz.
Nikad ni jedno Ministarstvo nije donijelo promjene.
Sve promjene i ideje, ipak, dolaze od ljudi iz prakse, bez obzira koliko su podcijenjeni, potplaćeni i poniženi.
Treba im dati vremena i prostora da ostvare ovaj san što ga svi sanjamo.
Bez obzira što su u hranidbenom lancu pri samom dnu, ipak čsto upravo s dna dolaze najsnažniji glasovi i najbistirji duhovi. Svatko od nas morat će dobro razmisliti i postaviti svoje ciljeve, donijeti odluke i odlučiti koje bitke voditi.
Vjerujem da se može. Vjerujem da ima načina. Vjerujem da nismo toliko potonuli. Vjerujem da nismo tolike kukavice.
Vjerujem da ima snage za prave bitke i pobjede.
I…vjerujem da ima novca.
No, ako probijemo dno, tada će nam preostati samo jedna bitka…
Bitka za opstanak.