U SAMOĆI, U TUGI, U JUGU, U BURI…

piše: Emil Cipar
Generali oslobođeni, euforija prošla …okrećemo se budućnosti. Ipak …moram se još jednom osvrnuti na protekli petak 16. studenog godine 2012.

Za oslobađajuću presudu doznao sam od poznanika preko mobitela. Od poznanika koji me inače zove samo iz daleko pragmatičnijih razloga …treba mu neki kontakt, neka informacija, fotka i tako to…

Bio sam iznenađen što me on zove, ali nakon što sam doznao zbog čega me zove …zaboravih iznenađenje.

Bilo je toga dana više poziva nego inače i svi su imali samo jedan razlog …oslobađajuća presuda.

Drugoga dana, subota …nazove me opet poznanik koji mi je prvi prenio radosnu vijest.

-Jooj …oprosti zbog jučer. Ja sam jednostavno morao to nekome reći. Gledao sam kod kuće sam televiziju i nisam jednostavno imao s kim podijeliti radost. Listam po kontaktima na mobitelu …a ima ih hvala Bogu …ali sve mi se nekako učinilo neprikladnim. Mama mi stanuje u istoj zgradi, kat niže, ali nju ne smijem zvati, jer i ona gleda televizor, pa zna i sama. Ostali opet …nekako neprikladni …eto pa izabrah tebe. Oprosti, ako sam možda smetao.

-Ma ništa Ivane bilo mi je drago što si me nazvao. Baš ti hvala, jer od tebe sam prvoga doznao tu najvažniju vijest.

Subota …dan nakon događaja desetljeća sam u Slavonskom Brodu. Susrećem brojne znance, rodbinu, prijatelje… I tema broj jedan su događaji od dan ranije.

-Nisi bio jučer na korzu!? Bilo je fantastično, dirljivo…

-Ja sam bio u Zagrebu …to si trebao doživjeti!

-Imam ogromnu „plazmu“ kod kuće. Iznad sam stavio hrvatsku zastavu, pored sam upalio svijeću s jedne strane, a s druge slike generala.

-Meni se dan prije pokvario televizor. Nazvao sam Franju i rekao mu da radi što zna, ali ja do ujutro moram imati sliku i ton. I bome napravio!

Ovako i slično vodili se razgovori u subotu. Primijetih kako je najbolje slušati, kako se to samo želi. I primijetih kako ima puno, puno usamljenih ljudi u po broju stanovnika šestom gradu u Hrvatskoj.

Kontakti na mobitelu, prijatelji na fejsu …nisu nadomjestak za iskrenu, ljudsku blizinu. A ona je najpotrebnija.

Okrenimo se budućnosti …poručio nam je Ante Gotovina, a prije toga …rat pripada u povijest.

Mudre i nadasve prijeko potrebne riječi. Zajedništvo nacije je dokazano, provjereno …sve je u najboljem redu …možemo mirno spavati.

Ali što je sa zajedništvom u manjim socijalnim okružjima? Ono je očito manjkavo i trebalo bi se njime više pozabaviti.

Koliko je drugih važnih trenutaka u životu svakoga od nas koje nemamo s nikim podijeliti, osim da to obznanimo na fejsu u nadi kako će se netko osvrnuti na to.

I kako živjeti između tih rijetkih događaja kada smo si svi bliski, kada se svi volimo i poštujemo. Kako tada doći do tog osjećaja pripadnosti nečemu ili nekomu.

Ovo gore napisah prije tjedan dana. Nije za objavljivanje …priča nije gotova …nema poante!

Jebiga …nema je jednostavno, a Sonja je neumoljiva. Njen moto je …iz napisanog mora biti vidljivo što si htio reći.

I to je cijela umjetnost pisanja.

Dobro …mogu raditi na  Osječkom dnevniku dalje, a ovoj priči se više nema što dodati.

Ipak ne bacam ju u koš. Stoji na Radnoj površini i svaki put kod paljenja računala dovodi mi pred oči grubu hrvatsku stvarnost: naše dnevne otuđenosti od bližnjih.

Prošle srijede zvoni mi mobitel. Nepoznat broj. Ja sam još u Osijeku. S druge strane naša suradnica Dubravka Borić iz Podgore. Dubravka koja piše predivnu poeziju na čakavskom.

S Dubravkom se nisam nikada dotada čuo. Izmijenili smo par riječi preko poruka. Bilo je to uvijek nekako službeno. Napisao sam par riječi za njenu novu knjige poezije …one divne čakavske poezije, kojom nas Dubravka uvijek obraduje i koja unosi onu potrebnu toplinu našim stranicama.

Ovaj puta ništa službeno. Dubravka mi priopćava da mi je poslala jedan paket sa mediteranskim plodovima iz njenog vrta.

Ostao sam bez riječi. Dubravka meni u znak pažnje šalje miris mediterana. Još jednom čitam poznate Dubravkine stihove:

U pismi
stina.
U stini
srce.
I blizu,
i daleko,
uvik su
jedno.

U samoći,
u tugi,
u jugu,
u buri,
zajedno,
zajedno
i nikad tuji.

U oku mi zakišilo …rekla bi pjesma. Pokušavam zadržati emocije i jedva čekam petak. U petak putujem iz Osijeka za Brod, a u Brodu me čeka paket.

Petak je …u Brodu sam …pred vratima stana paket. Unosim ga …otvaram.

U paketu su naranče, šipak, mandarine, limun, grančice pelina, ružmarina… Sve to ubrano Dubravkinom rukom i namijenjeno meni.

Ne moram spominjati kako je opet u oku zakišilo dok je miris mediterana ispunjavao moju sobu u Slavoniji.

Odlučih podijeliti ovu radost, ovaj osjećaj sreće koji me je oblio. U ormaru mi boca rakije loze koju dobih prije par godina na dar. Ne pijem alkohol, ali mi je dar bio posebno drag.

Pretočim rakiju u deset manjih bočica od jednoga decilitra. U svaku stavim grančicu ružmarina i pelina. I voće podijelim na deset dijelova.

Dijelim ih osobama koje su mi puno značile. Primijetim kako će ih biti malo, kako bih trebao puno, puno više…

Sad već priča dobiva konture. Dobrota se širi kao lavina.

Eto …tu lavinu dobrote pokrenula je naša Dubravka.

I kako sada njena poezija dobiva na značaju. Ono … U samoći, u tugi, u jugu, u buri, zajedno, zajedno i nikad tuji …dobiva onu iskrenu ozbiljnost.

Rekoh već jednom kako je Dubravkina poezija, poezija srca. Treba li nekome više dokaza za moju tvrdnju.

Prvi djelić Dubravkine dobrote osjetio je moj prijatelj Željko Mužević. Sutra je na redu Darija, pa moja sestra …da ne nabrajam dalje.

Eto priča je ipak dobila svoj kraj. I kakav kraj!

Znam da deset paketa nije puno, ali vjerujem da će oni obradovati one koje budem darivao i da će ih potaći na razmišljanje. I volio bih kad bi zapamtili Dubravkine stihove: U samoći, u tugi, u jugu, u buri, zajedno, zajedno i nikad tuji…