KUKAVIČJE IZJAVE DRŽAVNOG VRHA

...nakon izjava Nikolića, Dačića i Pupovca

piše: Vjekoslav Krsnik
U posljednjih nekoliko dana visoki srbijanski dužnosnici dali su više agresivnih izjava nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima u Haaškom tribunalu koje su razotkrile pravu prirodu srbijanske politike prema Hrvatskoj. U taj okvir uklapaju se i izjave samozvanog predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj saborskog zastupnika Milorada Pupovca. Težina izjava koje su upućene iz Beograda, pa čak i paljenje hrvatske zastave u glavnom srbijanskom gradu trebali su biti povod da hrvatska država reagira na diplomatskoj razini odgovarajućim potezima s obzirom na oštru retoriku, pa čak i uvijene prijetnje koje su joj upućene iz susjedne države s kojom kao posljedica Srpsko-hrvatskog rata u Hrvatskoj pogrešno nazvanog Domovinski rat ima još uvijek niz neriješenih problema.

Podsjetimo kakvu su kanonadu nakon presude izrekli najviši srbijanski dužnosnici uz očekivanu asistenciji hrvatskog velikosrbina Milorada Pupovca. On je u autorskom tekstu u beogradskoj „Politici“, kao da je zastupnik u srbijanskoj Narodnoj skupštini a ne u Hrvatskome saboru, napisao da „budućnost Srba danas, kad sve podsjeća na rane devedesete, u Hrvatskoj ovisi u prvom redu o jačanju njihove institucionalne, razvojne i identitetske politike“.

Prije svega u Hrvatskoj ne postoje Srbi kao politički pojam nego srpska nacionalna manjina koja po Ustavu uživa prava kao i sve ostale manjine, uz privilegirani status da imaju osigurana tri zastupničke mjesta u Hrvatskome saboru. Međutim za Milorada Pupovca koji ima prema rezultatima s prošlogodišnjih saborskih izbora potporu od samo 7,9 posto od ukupnog broja birača na listi srpske manjine to očito nije dovoljno. Milorad Pupovac jednostavno nema dovoljan legitimitet da govori u ime cjelokupne srpske manjine u Hrvatskoj jer se veći dio te manjine integrirao u hrvatsko političko društvo, pa je štoviše jedan njihov dio sudjelovao u Domovinskom ratu i u obrani Vukovara. Međutim ni jedan hrvatski političar dosad nije Milorada Pupovca suočio s golim činjenicama da se lažno predstavlja kao čelnik hrvatskih građana srpske nacionalnosti.

U Hrvatskoj prema popisu iz 2001. godine, jer podatci o posljednjem ni nakon godinu i po dana još uvijek nisu objavljeni, ima oko 4,5 posto pripadnika srpske nacionalne manjine. Oni su ipak po pozitivnoj diskriminaciji prekomjerno zastupljeni u hrvatskoj Vladi, gdje sjedi čak četiri ministra srpske nacionalnosti, ali ni jedan od njih nije se dosad suprotstavio Pupovčevim ocjenama o tobožnjem ugroženom položaju srpske manjine u hrvatskom društvu. I što je najvažnije, što znači Pupovčeva ocjena da kad su po njemu „Srbi u pitanju sve podsjeća na rane devedesete“. Zaziva li to saborski zastupnik novu pobunu Srba u Hrvatskoj, koju su po nalogu iz Beograda pokrenuli u cilju stvaranja Velike Srbije? Sve su to međutim pitanja na koja je netko od visokih dužnosnika trebao Pupovcu odgovoriti, ali su svi ostali nijemi.

Istup Pupovca samo je hrvatski dio nove velikosrpske ofenzive koja je nakon izricanja presude u Haagu pokrenuta u Beogradu. Srbijanski premijer Ivica Dačić koji je, ne smije se ispustiti iz vida, potekao iz Miloševićeve stranke, izjavio je da je „Oluja“ „jedan od najvećih zločina nakon Drugog svjetskog rata“ koji je doveo do protjerivanja 200.000 ljudi i više tisuća ubijenih. Na parastosu u Beogradu, Irinej, patrijarh Srpske pravoslavne crkve koja je bila jedan od idejnih pokretača ratova na području bivše Jugoslavije, kritizirajući presudu hrvatskim generalima izjavio je da „po logici Haaškog suda nitko ne odgovara za 200.000 prognanih, za spaljene srpske domove i svetinje i tisuće ubijenih“.

Da bi značaj patrijarhovih riječi bio veći parastosu su nazočili premijer Dačić, njegov zamjenik Vučić više ministara, predsjednik Narodne skupštine Nebojša Stefanović te predstavnici vodećih državnih institucija. Na kraju se u dnevniku „Kurir“ javio i sam predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić koji je pored niza velikosrpskih konstrukcija između ostalog izjavio da „s državom koja slavi svoj zločin ne možete iskreno, otvoreno i srdačno surađivati“, dodajući da su „Hrvati narod na pogrešnom putu“.

Nakon svih izjava i događaja u Srbiji, svaka Vlada koja drži do vlastitog dostojanstva i dostojanstva države i naroda kojega predstavlja, poduzela bi bar neke znakovite diplomatske korake, poput na primjer povlačenja veleposlanika iz Beograda na konzultacije, ili nečeg sličnog. Umjesto toga imamo znakovitu šutnju premijera Milanovića koji se ponaša kao da se u odnosima sa Srbijom ništa nije dogodilo, premda je u prvoj reakciji na oslobađanje generala skandalozno ocijenio da je za zločine u Oluji.odgovorna Hrvatska. Možda je i bolje da „slučajni“ i „paradoksalni“ premijer šuti, jer u svakoj njegovoj izjavi ima gluposti kao što je i spomenuta o odgovornosti Hrvatske za zločine u Oluji.

Njemu nije palo ni na kraj pameti, a to sigurno nije nikome iz njegovog savjetničkog tima od čak 49 ljudi na plaći poreznih obveznika, da u toj ili u nekoj drugoj prilici navede točne podatke o procesuiranju ratnih zločina nakon Oluje. Za kaznena djela ubojstva, pljačke i paleža prijavljeno je 6.390 djela protiv poznatih i nepoznatih počinitelja. Od toga je procesuirano 3.728 osoba, osuđeno 2.380 osoba. Za usporedbu za ratne zločine u agresiji na Hrvatsku osuđene su samo 563 osobe, od toga 366 nedostupne pravosudnim organima. Općim oprostom od sudjelovanja u oružanoj pobuni što je pravna kvalifikacija sudjelovanja u agresiji na Hrvatsku obuhvaćeno je 21.641 osoba. Po omjeru procesuiranih i osuđenih osoba izgleda kao da je Hrvatska napala Srbiji, a ne da je Srbija pod Slobodanom Miloševićem bila agresor na Hrvatsku.

Umjesto jasnog i odlučnog odgovora na nove prijetnje iz Srbije hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija nakon intervjua Tomislava Nikolića izdalo je jedno moglo bi se reći pokajničko priopćenje u kojemu se ne pobijaju ratoborne tvrdnje iz Beograda nego u kojemu se u skladu s popustljivom politikom prema Beogradu naglašava kako je „hrvatsko pravosuđe procesuiralo i nastavlja procesuirati pojedince osumnjičene za ratne zločine“. Pri tome se ne spominju brojke koje bi kritičarima iz Srbije začepile usta. Te brojke koje su bitne za demantiranje i raskrinkavanje harange iz Beograda, ogorčenog oslobađajućom presudom hrvatskim generalima, nije iskoristio ni predsjednik Josipović u svojem redovnom nastupu na Hrvatskom radiju u emisiji „S predsjednikom uz kavu“. P

redsjednik Josipović je ocijenio da je u protekle dvije-tri godine „napravljen ozbiljan pomak u hrvatsko-srpskim odnosima“. To je točno, ali isto tako je točno da je taj pomak napravljen besramnim ustupcima samog predsjednika Josipovića prema politici koji je uvijeno u rukavicama za razliku od agresivnog radikala Tomislava Nikolića.vodio dosadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić. U ključnim problemima koji opterećuju hrvatsko-srpske odnose nije učinjen veliki napredak, jer srbijanska strana još uvijek odbija surađivati u rješavanju sudbine više od 1.000 nestalih branitelja i civila, ne priznaje postojanje zarobljeničkih logora, odbija vratiti opljačkanu imovinu, te oteže s rješavanjem graničnih pitanja.

Gdje predsjednik Josipović tu vidi poboljšanje hrvatsko-srpskih odnosa, kad je i sam njegov miljenik Boris Tadić izjavio da je „Oluja zločin koji se ne smije zaboraviti“? Valjda predsjednik Josipović vidi poboljšanje odnosa u njegovim zalaganju za izjednačavanje krivnje za ratne strahote koje je velikosrpska politika agresijom na Hrvatsku počinila, nanijevši joj 15.000 ljudskih žrtava i službeno procijenjenu ratnu štetu od 37 milijardi dolara?!

Kad je to tako, a predsjednik Josipović se ne trudi da nakon presude generalima promijeni svoju politiku, onda nije čudno što je na pitanje poslušnog urednika Hrvatskog radija Marija Harapina, zašto zločini nakon Oluje nisu bili dovoljno istraženi, odgovorio da je to „bila jedna od ozbiljnih pogrešaka“. Prije svega da je Mario Harapin novinar koji predstavlja javnost pravo je pitanje trebalo biti zašto Hrvatska oštro ne reagira na optužbe iz Beograda o nekažnjavanju zločina nakon Oluje, iznoseći podatke o procesuiranim zločinima.

A kad već Mario Harapin, koji se dodvornički trudi da ne uvrijedi predsjednika Republike postavlja takvo pitanje, pravi je odgovor predsjednika Josipović, kao predsjednika koji brani pravednost, trebao biti kako nije točno da zločini nakon Oluje nisu bili dovoljno istraženi. Međutim, kako je sve ove tri godine uloga predsjednika Republike bila da se izjednači krivnja u Srpsko-hrvatskom ratu, onda on nije ni mogao odgovoriti iznošenjem činjenica o procesuiranim zločinima, jer to pobija srbijansku tezu da se za zločine nije odgovaralo.

Iako je oslobađajućom presudom generalima Gotovini i Markaču skinuta kolektivna ljaga s Republike Hrvatske, ta činjenica čini se još uvijek nije došla do glava vodećih dužnosnika u državi. Oni su očito očekujući osuđujuću presudu, kao što je to bio najavio glasnogovornik te njihove politike „Jutarnji list“, zatečeni novostvorenim stanjem i okolnostima.

Očito je da nakon Haaga, predstoji bitka u samoj Hrvatskoj da se institucionalno prihvati nova realnost koju svojim plebiscitarnim osjećajima bez zadrške iskazuje cjelokupna hrvatska javnost, naravno uz zanemarivu, ali bučnu manjinu, koja je zagovarala osudu generalima Gotovini i Markaču