JE LI OVO NAŠ GENERAL

piše: Nikola Bašić
Vis/ Kako naš organizam reagira kad naglo mjenja prostor; recimo ako satima sjedimo u klimatiziranom prostoru na temperaturi od 20 celzijusa a onda iziđemo na ulicu gdje je temperatura 37 celzijusa, ili obratno?
Kako je to kad netko tko opsuje Boga, kao zapovjednik pred svojim stožerom u kninskoj tvrđavi nakon pobjedničke operacije Oluja, i kad taj isti nakon 17 godina kleči uz odar blaženog Alojzija Stepinca u zagrebačkoj katedrali, a oba slučaja budu prikazana na  tv? 

Ipak bih posredno odgovorio: mi kao nacija smo naglo doživjeli promjenu oko same oslobađajuće presude u Haagu, a ista se navikla doživljavati kroz ponižavanje i uvrede više od desetljeća.

Za sve to vrijeme naš „protagonist (koji) zahvalivši institucijama koje su mu uništile 11 godina života, kao i hladnom distancom prema braniteljima i suborcima kojima je, umjesto zahvale, odbrusio da zaborave prošlost“ (kako piše naš cijenjeni I.Marijačić u HL, broj 427 od 29. studenoga 2012.) podnosio je sve ono nama nepoznato i mjenjao se, vjerujem, u drugog ali posve boljeg čovjeka. On je naglasio u svome nastupu kako smo dobili i pravnu Oluju. Ta nije on sam vodio vojnu operaciju i proglasio svojom bitkom. Zahvalio je svima koji su pomogli i prozvao zajedničkom pobjedom; i onu vojnu i onu pravnu. Ta valjda su mu dražavne institucije pomogle, na način, a da mi ni ne znamo baš kako. Ali je sasvim sigurno da nikoga on ne osuđuje i to javno nego javno zahvaljuje odakle god je pomoć pristizala.

E, sad možemo diskutirati i propitivati …što je vrjednije za Hrvatsku:  da je general Gotovina bio 18. studenoga u Vukovaru ili što je pohodio s obitelji svetište Majke Božje u M. Bistrici? A kazao je razlog tome. Dakle to nije tajna. Što je vrjednije: vidjeti generala kako
kleči u nacionalnom svetištu ili da mu euforično skandiraju u Vukovaru, kao nacionalnom heroju, a da potom vukovarske žrtve ili spomen na njih idu u drugi plan?

Da, 11 godina života i nešto više kad se dodaju one što je morao bježati nezaštićen (prognan) iz Hrvatske do uhićenja. Ali on upravo ne izgleda kao da mu je život uništen. Da, uskraćena mu je sloboda tih godina kao i svima nama u vrijeme agresorske okupacije, a njemu dodatno tih 11 godina. No, ipak može se uskliknuti; on nije klonuo duhom, nije skršen, umoren, poput nekih supritvorenika u  Haagu, nego je i od tamo izišao kao pobjednik. Evala mu! Polako, dotaknut će on sve očekivano. Ići će on i na grob pokojnog predsjednika F.Tuđmana i G. Suška, borit će se on riječju, molitvom i perom i za Željka Marića i ostale branitelje.

Nemojmo ga sada prekcati teretom obveza, kao da on baš istoga dana, a ne u danima koji dolaze, mora ispuniti sve ono što tko od nas zamišlja. Polako, ali sigurno! Evo, priznajem: zgrozio sam se kad sam čuo njegovu psovku na Boga u kninskoj tvrđavi, ali s ushićenjem i jednakim divljenjem sam vidio kako general  pokornik, kleči u katedrali i u M. Bistrici. Zar Gotovina nije obraćenik, zanovljeni kršćanin?! Onda, kakvog li čuda ako oprašta svojim progoniteljima?

Pitanje: kako se osjećaju toliki kad vide generala u Crkvi i prima svetu Euharistiju? Možda je za mnoge kucnuo čas da povedu vlastitu bitku i vrate se kao „izgubljeni sinovi“ svojoj Majci. Kao što reče general: zašto je išao u M. Bistricu …da se vrate majci Crkvi! Koliko će tad biti ljubavi u našem okruženju, one ljubavi o kojoj je general govorio u svojem Pakoštanu?

Zašto general Gotovina ne može imati i druge vrline osim vojničkih koje je pokazao na bojnom polju, gotovo do herojskih dimenzija, kao što je i ona, sada obnovljena, kršćanska dimenzija uz propovjedničke a i proročke. Nitko nije izabran da mu sudi koliko može govoriti o kršćanskoj ljubavi i koliko proročki navještati novo jutro za Hrvatsku!