Napisao: Armin Pohara
Gradnja željezničke stanice započela je 1895.
Kako bi pokazali narodima Bosne i Hercegovine da su ozbiljni u svojim namjerama, kao i sve velike imperije, a vjerojatno u namjeri da zasjene svoje prethodnike Turke, Austro-Ugarska je odmah odriješila kesu i započela mnoge velike građevinske projekte.
Bosanski Brod koga su zvali VRATA BOSNE bio je u centru pažnje. Znao je Brod biti važan i prije ali nikada kao tada pred dolazak novog 20 stoljeća.
Hans Nemeček, porijeklom odnekud iz Češke dobio je nalog sa Bečkog dvora, i novac za izraditi planove i nacrte za izgradnju Brodske stanice. Bila je to velika šansa za manje poznatog arhitekta tog vremena pokazati sav raskoš svoga talenta. Putovao je Hans daleko po istoku tražeći inspiraciju za ovaj veliki i hvale vrijedan projekt.
Tražio je nešto što zapad još nije vidio a što bi lako prihvatio kao svoje, ako bi mu to neko na pravi način, genijalno,kako to samo on može i zna, prezentirao.
Vidio je Hans prekrasne građevine od kojih je zastajao dah . I tako omamljen umijećima svojih istočnih kolega, kao i nekim posebnim duhanom, neobičnog mirisa, od koga svijet postaje osvijetljen umilnim svjetlima mira i radosti, i od koga se i najtužniji čovjek smije kao lud. Od tada Hans Nemeček vidio je svijet drugačijim očima i nije se rastajao od te čarobne travke.
Došao je do Afganistana.
Tu na samom kraju svijeta , u gradu Mazar -i-Sarif, vidio je nju …Plavu džamiju. Odmah je znao, kako zadovoljiti njegovo veličanstvo, svu elitu i sve investitore …i fascinirati svoje kolege do tada neviđenom pristupu tada vrlo popularnom pseudomaurskom stilu.
A htio je Hans da zadovolji i stanovnike te male i čudne zemlje Bosne, čije je ljude već dobrano zavolio. Pa zbog njih i jest lutao po istoku. On je bio umjetnik , stvaralac sa onim kao dijete razrogačenim očima, pa se zato veselio svim različitim utjecajima kultura i religija koje su ovdje egzistirale usprkos svemu. Bivalo je to tako da su ponekad stranci bolje razumijevali tu čudesnu ljepotu Bosne, mnogo dublje i toplije negoli Bosanci sami.
Dvije godine proveo je u gradu Sarajevu, vrijedno radeći na svom životnom djelu, spajajući te egzotične i grube svjetove kroz preciznu ljepotu građevine. Spajao je istok i zapad razbarušeni ali radu predani Čeh.
U to vrijeme nove sile nisu imale ružan i divljački običaj da svojim dolaskom ruše sve ono što su prijašnji gospodari zidali i stvarali, već su dapače, sa posebnom brigom pazili i čuvali sve, kako bi drsko i samouvjereno pokazali veličinu i superiornost svoje kulture.
Nicala je neobičnom brzinom ta grandiozna građevina, na desnoj obali Save, praćena budnim okom barskih ptica između Vučijaka i gore Motajice. A sa lijeve strane Save, sakriven i zaboravljen RIMSKI grad Marsonija, osluškivao je zvukove 19. stoljeća i parnih mašina.
Željeznička stanica u Bosanskom Brodu puštena je u promet 1897 godine uz veliku pompu i slavlje a otvaranju su bili prisutni važni ljudi iz Beča i Pešte, kao i predstavnici nove bosanske vlasti, koji su bez većih problema zamjenjivali Tursku modu za ovu sa zapada.
Predstavnici sve tri religije blagonaklono su sve to nazvali božjom voljom, pipkajući sa nevjericom zlatnike po džepovima, a obični puk omađijan tehničkim čudima industrijske revolucije i glasnim obećanjima o boljem životu , vježbao kliktati -ŽIVIO CAR!, zaboravljajući onaj neobični i strani AllAH u AKBAR.
I tako je sagrađena najveća željeznička stanica na BALKANU. Europa je brujala, a njena gospoda željna avantura, već planirala putovanja prema Bosni, toj egzotičnoj zemljici gdje se sve civilizacije ukrštaju, a za koju se tako strasno carstva otimaše.
Šminkale su se evropske princeze tih dana, sa neobičnom ushićenošću uznesene nad radošću i erotikom avanture.
Šminkale se za put na novi kraj CAREVINE, obuzete glasnim šapatom o zemlji sa tri bogomolje pod istim nebom, i muškarcima tako strasnim da umiru kada ljube.
Što još bi trebalo da se desi tom malom gradu na vratima Bosne koji se tako kočoperno otimao vlastitom vremenu, žureći hrabro i nezaustavljivo u budućnost.
Da nije bilo tog željezničkog čuda ne bi bilo ni mene, ni ovog šlampavog teturanja kroz paradokse.