piše: Sonja Breljak
Berlin/ Prošlog tjedna, u ponedjeljak, tamo 26. studenog, u Berlinu su, kao po komandi, otvoreni svi božićni sajmovi po raznim, prometnim trgovima grada. Ovdje u neposrednoj blizini mjesta mi stanovanja, na Gendarmenmarktu, otvoren je sajam kojeg je u središtu božićno drvo, dar Republike Hrvatske, odnosno Zagreba Berlinu. Dobro sad, nije drvo stiglo iz Hrvatske niti ga je Hrvatska gdje kupila pa darovala već je simbolično, financirala prijevoz drveta iz vrta u okolici Karlshorsta do Berlina. Tim povodom iz Zagreba stigao i gradonačelnik Milan Bandić pa ujedno taj dan i s berlinskim gradonačelnikom Wowereitim, potpisao Pismo namjere o suradnji dva grada u raznim oblastima i aktivnostima. Bilo fino i simpatično kad su zajedno dva gradonačelnika pritiskom na sklopku upalilila stotinu tisuća svjećica na jelki. Svejedno, meni nekako još rano za sve. Mislim …za onaj pravi ugođaj iščekivanja Božića. Ništa još ne osjetim.
Toliko nas već mjesecima po trgovinama i drugim putevima, obasipaju raznim “božićnim ponudama” da, što bi se reklo, pušem i na hladno. Tako, kad kolege sa zagrebačke televizije, očekuju od mene oduševljenje osvijetljenim gradom, ukrasima i cijelom paradom, iz mene ne izbija skoro nimalo oduševljenja. Kako danas reče fra Rade u propovijedi na prvi advent: –Dogodi se Bože da slave a Tebe nigdje za stolom nema. E baš tako! O toliko toga se govori, pripovjeda, reklamira, slavi a na slavljenika ponekad od silne materije, potpuno zaboravi.
No, s kraja ovoga tjedna, slika i kod mene nešto drukčija. Započelo u petak popodne. Hrvatska katolička misija organizirala, istina nešto ranije nego li prošlih godina, doček i proslavu svetog Nikole. E ljudi moji, što je to bilo lijepo za gledati. Mladi roditelji s bebama u naručju, a djeca po bini skakuću u ritmu glazbe, ples, pjesma. Osjećaj primicanja Božića, dobija konture.
Subotnji dan. Započeo, koncertom u Marienkirche na Aleksandar Platzu. Ugodna, lijepa unutrašnjost crkve. Koncert izvrstan, raznolik, Predstavljaju se razne grupacije djece i mladih iz više glazbenih škola u gradu. I moja 18- godišnjakinja je među 10 gitarista koji nastupaju. Zajedno duže vremena muziciraju. Fini doživljaj a u ovom danu bilo ih je još.
Kolega s više decenija iskustva u iseljeništvu, za ovaj moj dan veli: To je prvi puta od kad se poznajemo i zajedno radimo, da si jedan hrvatski događaj, doživljaj, podredila njemačkom! Odlazak na zabavu naziva Bugojanska večer mojih Bugojanaca …na koju imadoh namjeru nepozvana (gle slučaja! 😉 ) navratiti te fotografirati članice folklorne grupe Uskopljanke, ustuknuo tako pred drugim događajem. Na ovaj me pak srdačno pozvaše. Par kolega prevoditelja, poželjelo s drugima podijeliti zadovoljstvo poradi dobijenog radnog mjesta. U te druge (drage) eto ubrojili i mene. Za stolom restorana gdje večera nas sedam, veselo da veselije ne može biti. Smijeh i šala. Ugodno društvo.
-Oprostite, smetamo li Vam, kod nas je malo veselije …priupita kolega goste za susjednim stolom. Nijemci.
–Ne, ne, nikako ne smetate. A iz koje ste države …pita jedan od uglađene gospode za susjednim stolom.
-Iz raznih smo država, velimo, pa počinjemo s nabrajanjem …Iran, Kosovo, Hrvatska, Makedonija, Afganistan …
–E, i mi smo iz Bayerna, odgovori sugovornik,pokazujući na gospođu pored. –A evo on je iz Berlina, rukom će prema ozbiljnom gospodinu preko puta.
Uistinu, za našim stolom bijaše vrlo veselo i glasno a troje Nijemaca za susjednim stolom niti da pokažu mrvu nestrpljenja, nelagode ili ljutnje. Ugodna večer s Valentinom, Magnolijom, Fati, Hilmijem, Habibe i Samirom, “prijeti” dogovorom o skorom, novom zajedničkom izlasku ili čak i putovanju u koju od država iz kojih dolazimo ili drugdje. Tko zna?!
Nedjeljni dan. Upalismo prvu svijeću na stolu našeg dnevnog boravka. Kava, doručak. Pratim strane portala, uređujem, razgovaram s kolegom o planovima, telefoniram. Uobičajeno, na ovaj dan nas put vodi do crkve svetog Bonifacija, na Mehringdammu. Netko od čitača je bolestan pa uskačem rado. Slušam propovijed …o adventu. Govori se i o onima koji su već karte rezervirali, čekaju spremni krenuti put kuće za Božićne blagdane. E pa sad, istina, još je u klupama više starijih pa propovijed o nostalgiji, čežnji, pogađa cilj. No dobar dio, oni poput mene te mladi na ulazu u crkvu, s tom nostalgijom imaju manje (ne rekoh nikako) posla nego li mislimo i nego li se po propovijedi to razaznaje. U posljednjih 20 godina, nikad Božić ne provedoh negdje drugdje osim u Berlinu. I osjećam se ovdje kod kuće. Doma. Kao nigdje drugdje. Pjevači crkvenog zbora kojega sam i član, danas prevazišli (mi) sami sebe. Slušati (kažu) milina.
Prvi advent uz svjetlost svijeća i glazbu, donese ugodu, Popodne istoga dana, krenuh put Kapernaum Kirche. To je u četvrti Wedding. Ovdje u nedjeljno predvečerje prvoga adventa, svira (već godinama) nama dobro poznati Tambourashcen Chor Wellebit 1902. Crkva ispunjena do posljednjeg mjesta. U dnu crkve pronađoh slobodno, ugodno mjesto. Uživam u glazbi, poznatim napjevima božićnih pjesama, izvrsnom orkestru koji uporno pokazuje što sve može, kakve posebne strane ima tamburica. Pronađoh pogledom i par poznatih lica, navratilo i nekoliko Hrvata. Do mene iz viđenja (u crkvi) poznato lice, pa pitam, upoznajem. Jaga Petrić je iz Kraljeve Sutjeske. Tu blizu stanuje. U Berlinu živi od početka devedesetih godina, od rata. Došla tada s dvoje, male djece, muž davno preminuo, pa ostala. Bila kod sina na drugoj strani grada pa nije stigla u crkvu, veli …vidim ljudi u ovu crkvu ulaze pa pomislih… misa je, da malo uđem. Kad ono koncert. Dobar koncert. No, o njemu ćemo posebno.
Vrlo dinamičan dan. U njemu pjesme, plesa, molitve, razgovora …svega! Prvi advent …to toplo iščekivanje Božića. Nakon doživljaja od petka, subote i nedjelje i prve svijeće na stolu …sad i ja osjetim …