DJED AHMO I KONJ U NOB-U!

piše: Armin Pohara
Partizani su uglavnom dolazili po hranu i ponekad po oružje, dok su ustaše skupljali informacije i psovali komunističku mater.
Sredinom rata, proljećem 1943, vodile se velike borbe po obroncima Majevice. Smajići su sjedili oko peći na kojoj se kuhala pršulja, to divno jelo jedna vrsta sutlije koja se satima kuhala na laganoj vatri, sve dok se na vrhu zemljane posude ne uhvati kao prst debela kora od kajmaka koja se poslije posipala šećerom. Da su znali da će se rat približiti tako blizu ne bi nipošto pristavljali takvu poslasticu …a sad …što je tu je. Pucalo se cijelo jutro, uglavnom iz pušaka a tek ponekad čule su se eksplozije ručnih granata.

Nekoliko puta su partizanski konjanici u galopu protutnjali ispred kuće, da bi iza podneva, kada su se sjenke stabala produživale, a pucnjava skoro u potpunosti utihnula, oznojeni konj sam ukasao u djedovo dvorište noseći na umornim leđima krvavog i poluonesviješćenog partizana.

Čuvši konjska kopita i rzanje, djed je oprezno provirio u vlastito dvorište, koje je odjednom postalo ratno poprište. Ranjenik je skliznuo niz uzdrhtalo tijelo vranca i strovalio se ispod lipe na travu. Bolno je jauknuo pokušavajući uspraviti i nasloniti se na drvo.

Ahmo je rukom dao znak ukućanima da ostanu gdje jesu a on je oprezno ali poprilično odlučno zakoračio u ratnu zonu između kuće i vodenice. Prišao je ranjeniku i pomogao mu da se bolje i udobnije namjesti, istovremeno gledajući gdje je nesretnik ranjen.

-Vode …vode …domaćine …daj mi vode. Kroz bol i iscrpljenost cijedio je brkati četrdesetogodišnjak jednom rukom raskopčavajući dugme na koznjaku. Djed je u nekoliko koraka otrčao do bunara I vratio se sa punom plehanom čašom hladne bunarske vode:

-Evo vode …gospodine …samo polako.
Ranjenik je gutao vodu koja se prosipala i curila kraj usta po raskopčanim prsima.

-Hvala …uh …hvala domaćine …i nisam ti ja gospodin …ja sam …ja sam …drug …drug druže.

-Neka si …fala bogu …neka si drug, nema veze šta si …voda je voda. Ajde popij još malo pa da vidimo tu ranu …da vidimo šta nam je činit.

-Nema su tu šta činit, nemam ja vremena …Švabe su u Maoči …moram nazad … u šumu.

-Kakva šuma, kakvi bakrači …sad ce noć …a ti takav ni na konja više ne možeš.

Tog trenutka brkati ranjenik se onesvijesti ili je samo neoprezno kliznuo u blaženi mir sna ostavljajući djeda da u sumrak rašljanske noći donese veliku i važnu odluku o svojoj umiješanosti u ovaj veliki zbunjujući sukob svjetova.

A evo umiješan je voljom jednog konja koji je sada bez pitanja mezio njegovu travu bezbrižno tresući ušima, rzajući i lupkajući po zemlji desnim kopitom.
Djed je prijekorno gledao u bijelog vranca a onda otrčao zatvoriti vrata kapije gledajući niz džadu, provjeravajući zabrinuto vidi li iko što mu se oko kuće dešava. Nije vidio nikoga.
Sunce je brzo zamaglilo iza obronaka krčevin,e a za rat nezainteresirani svjetlaci su izašli u svoju redovnu magičnu šetnju.

Onesvješćenog ranjenika su unijeli u kuću. Smjestili su ga u malu sobicu sakrivenu iza mutvaka u kome se čuvala hrana. Brkati partizan bio je ranjen na dva mjesta, ali srećom oba metka su prošla kroz tijelo ne ostavljajući veću štetu i ne oštetivši ni jedan od vitalnih organa. Jedan je prošao kroz desno rame a drugi kroz list lijeve noge.

Ahmo je uredno i stručno očistio rane isto onako kao kad mu se ona luda krava Šarulja zaobadala I sumanuto zabila u ogradu kraj rijeke pa si polomila par rebara I napravila otvorenu ranu na plećki.

Rane je zatvorio pčelinjim voskom pomiješanim sa travom bokvicom, ta previo čistim zavojima od plahte koju je Sanija čuvala već nekoliko godina. Majka je ćutke pomagala svome čovjeku skrivajući poglede prijekora i straha u najzabačenijim dijelovima oka. Znala je da se sada ništa ne može promijeniti i da su se sada do grla umiješali u ovaj šejtanski posao zbog koga će svi završiti u džehenemu.

Sutradan su ga prebacili u sjenik iznad stale i kokošinjca gdje je već dobrano oporavljeni partizan ostao šest dana. Bilo je preopasno držati ga u kući u koju su svaki dan navraćali seljani i rodbina na čašicu razgovora o posljednjim bitkama po Majevici.

Nakon što su se i posljednje njemačke i ustaške jedinice povukle prema Brčkom očigledno nezadovoljni rezultatima dugo planirane ofanzive, prije nego što će sabah svanuti Ahmo je šutke ispratio brkatog partizana .

Nisu ništa govorili.

Djed mu je u zavežljaj stavio komad kukuruze i sušenog sira čabrenjaka, te šaku sušenih šljiva. U staru osušenu, tikvu nasuo je hladne vode i začepio ju komadom kukuruznog otočka.

Oporavljeni partizan se uz malu djedovu pomoć uspeo na za put spremnog konja. Za kratko pogledi im se susretoše i čovjek sa petokrakom se sagnu pružajući ruku… I rukovaše se nespretno i brzo nenaučeni kako i što treba reći.

Konj zarza i lupi kopitom o kamen na suhoj džadi.

-Hvala ti domaćine…
Djed samo odmahnu glavom I udari dlanom konja po butini. Lagani kas gizdavog vranca dugo je parao maglovitu tišinu.

Ahmo je učio bismillah…

Ostao je na cesti sve dok se i zvuk odlazeće nevolje nije izgubio među zvukovima ranog sabaha. Oglasiše se horozi, zalajaše psi, zamukaše krave, zarzaše konji i zablejaše ovce. Oglasi se i jastreb gore nad livadama Pridolice.

Djed se vrati u dvorište ugledavši prijekoran pogled Sanije, koja je namještala šamiju na glavi.

-Allahu dragi, svima si dao malo pameti pa što ne da malo I ovom mom Ahmi!? Hajde …kahva .

-Hajde ti pristavi evo mene časom …dobaci djed u prolazu. Otišao je na tavan štale pospremiti sijeno i vidjeti je li ranjeni partizan što ostavio za sobom. Nije našao ništa, samo je malo popravio slamu i smotao staru sivo vojničku deku koju je potom zaturio za drvenu gredu krova. A onda je rubom oka primijetio nešto crveno ispod slame. Štapom koji je držao u ruci razmaknu slamu i pod njom se ukaza mala crvena marama uflekana od krvi. Sagnuo se i uzeo je otresajući slamu i prašinu. Spustio se sa potkrovlja ne obraćajući pažnju na kravu Šarulju koja je veselo otresala ušima i pozdravljala domaćina, nadajući se pojenju I prvoj ispaši.

-Biće …biće …prvo kahva …i bog je sebi prvo bradu stvorio.

Kada je izašao iz stale Šarulja je nervozno zamukala. Djed zastade na izlazu još uvijek u ruci držeći maramu. Ispod krova su virile drvene vile I on za njih zaveza tu crvenu nikom potrebnu tkaninu, taj mali dokazni materijal uzburkanih ratnih sjećanja.