LJETU JE KRAJ

Napisala: Branka Kandić Splavski
Teških nogu i trzavim koracima zadnji se gušteri povlače u svoje kamene pukotine i skrivene procijepe, kao što se i zamrla ljetna cika zavukla i skrila u debele bale sijena povaljane po suhim strnjištima.

O same vrškove jablanova zaplele se, pa lelujaju i svjetlucaju, duge niti Babljega ljeta, ali iz praznih gnijezda izmamit će na let tek poneko, zaostalo bijelo ptičje perce.

Samo će narančaste bundeve bređih trbuha strpljivo i mirno sačekati prve mrazeve, a pognuti suncokreti,već sad, tužno kimaju zrnatim glavama i hrapavo uzdišu za žutim laticama nestale mladosti.

Iza brda u daljini, skupljaju se i stapaju gusti, teški oblaci što dolaze da udruže svoje kiše, a obala rijeke već je izvadila svoju maglenu maramu i već se, zorom, njome ogrće.

Još zeleno lišće po granama, zasigurno osjeća da žilavost peteljki popušta i sluti da se žilicama širi ona kleta uvelost, pa možda baš zato, pod spiralama vjetra, danas tako živahno, žustro i neštedimice, prevrće svoje male dlanove.

Kao djeca kad mašu iz vlaka što odlazi daleko, daleko…

I ljetu je kraj.

Ode prašno, slano i bosonogo.