Branka Kandić Splavski
Bila jednom, i još je ovdje, jedna staklena kugla, jedna od onih s vlastitom snježnom mećavom i bešumnim pahuljicama.
Kad ju se protrese, odnekud se na mah zavrtloži zimska vijavica, nijemo zafijuče ledeni zapuh i odvije se spirala sile uhvaćene u staklenu kuglu.
Bijeli nemir namota se brzo, brzo, sve hvatajući vlastite bijele pete, u krug, u krug, u krug, a potom se sve odjednom stiša i uspori.
Iz kola što se razmatalo, tada počinju izlaziti i osipati se sićušne svjetlucave pahulje.
Nekoliko, pa sve više i više njih.
Te male sretne pobjegulje lebdjet će još malo po onoj kratkoj stazi slobode između vrtloga, staklene stijenke i tla.
I nema veze što čarolija blijedi. one će popadati mirno, meko i zadovoljno…
Da, obična kugla, obična voda, obične bijele mrvice… ali sve skupa ipak svaki put vrati sjećanje na pravu zimu sa škriputavim snijegom, pognutim borovima i oštrim ledenicama što vise s oluka.