Iz naše arhive/ objavljeno 19.12.2012.
Branka Kandić Splavski
Nema više onoga sela ni stare kuće, a nema ni zidanoga bunara u njezinu dvorištu.
Do pola je bio od cigli, pri tlu zelenkastih od mahovine, s tamnosmeđom nadstrešnicom od letvica, s izrezbarenim ukrasima. Malčice nakošenom. Sa strane bijaše ogroman točak kojim se namotavao sjajan lanac i o njemu kanta škripave ručke, puna hladne, slatkaste vode.
Ponekad bi se njome spuštala trbušasta lubenica ili nekoliko boca piva za sparna poslijepodneva.
Bunar je imao limeni krov, na čijem se vrhu kočoperio limeni pijetao kitnjasta repa i onako, odozgor, danonoćno kukurikao svemu selu i svijetu, a i vremenu koje je dolazilo i prolazilo, dolazilo i prolazilo, ali nikada ne zapevši o taj limeni rep, pa ni na sekundu. Sekundicu.
Unutar bunara, o savijenom čavlu, visio je lončić, spreman za žeđ nekoga prolaznika, a domaće je blago poslije ispaše hitalo prema kamenom pojilu pokraj bunara kako bi dugim gutljajima utažilo svoju žeđ. Onda bi dugim, ružičastim jezikom zadovoljno oblizivalo mokru njušku s koje je kapala voda sve do štale u kojoj će čekati mužu.
Oko bunara grmovi tamnih perunika dijelili su njegovu svježinu i sprječavali nepoželjne stope da mu se približe jer to je voda! Bistra dragocjenost iz dubine.
Nitko joj ne smije biti previše blizu, a ni predugo!
Osim …
Nad bunar je bilo nagnuto, a pomalo se i prislonilo, jedno starosortno stablo jabuke s kvrgavom, tamnom korom i nepravilnom krošnjom …
Takvih više nema u današnjim voćnjacima.
Ta je jabuka oko piramide krova pomno rasprostrla sve svoje grane pune šuškavoga lišća i kao zelenom jaketom stvarala mu hlad za ljetnih žega. Svakoga proljeća, pak, resila bi ga bijelim, cvjetnim oblakom punim zujavih pčela i posipavala ga nježno mirisnim laticama i peludom.
I kišu i snijeg i grad jabuka je zadržavala i usitnjavala nad njim tim svojim drvenim prstićima, a u jesen bi mu bučno, niz još topli lim krova, skotrljavala svoje sočne i reske plodove s jednim zelenim, a drugim crvenim obrazom.
Neprestano mu je dovodila u goste brbljave vjetrove, raspjevane kosove i žvljugave vrapce, a bunar ih je sve mudro i pažljivo slušao svojim tamnim oknom, u kojem se povazdan nijemo ljeskala hladna površina vode, nad kojom je čučala jeka i čekala se nadovezati na nečiji uzvik.
I ovaj je bunar, kao i svi drugi, na svome dubokom dnu čuvao neku vjekovnu tajnu, zaprtu i dobro skrivenu slojevima kamenja, šljunka i ilovače, i možda je baš zato iznutra bio tako ozbiljan, hladan i mrk.
I možda je baš zato toliko volio tu jabuku i njezino neprestano šuškanje i šaptanje samo njima znanih razgovora i priča.
Volio je i kada ga škaklja i češka vršcima svojih listova, pa i kada ga gurka i bubnja po njemu granama punim zelenih, tvrdih jabučica koje će uz njegovu vodu i zlato iz sunca porasti u jedre kugle. Volio je te njezine preobrazbe, procvate, rast, uvenuća, zamiranja, obnavljanja, plodonosnost i životnost.
Volio je sva godišnja doba koja je živio kroz listove, cvjetove i plodove njezinoga biljnoga bića, a ona je voljela njegovu čvrstu postojanost, sigurnost, nepresušnost, mudrost i mir.
Valjda su zato tako čvrsto bili isprepleteni njezini korijeni s njegovim žilama vode.
Čvrsto kao prsti svih voljenih kada su duboko skriveni od pogleda.
Da.
Pun mjesec volio ih je oboje i rado im je pretakao sjaj iz svoga srebrnoga tanjura. Šturak, skriven negdje u lišću, tome se jako veselio i pjevao bi svu noć dok se gusta mjesečina slijevala niz lišće i tiho kapala niz limeni krov. Od toga je bunarska voda bivala još finija, plodovi jabuke zdraviji, a njih dvoje još bliskiji, tako okovani svjetlošću i blagoslovom s neba.
Ali, kao što rekoh, nema više ni kuće, ni sela, ni pjesme šturka, a ni onih modrih perunika.
Odavno već.
Ipak, njihova slika pričvrstila se zauvijek u moje srce, valjda onom jednom dugom ledenicom koja se kao ledeno koplje otkinula s ruba limenoga krova one jedne oštre zime.
I kad god me zagrliš, a ja se prislonim na tebe, i kada čvrsto, čvrsto isprepletemo prste, sjetim se načas onoga bunara i jabuke, a limeni pijetao s vrha krova rastrese krila, rastvori kljun i zakukuriče za sreću, ponos i zahvalnost što te imam.
I nema veze što se o njegov rep neće zakačiti i zaustaviti nijedna sekunda.
Ma, ni sekundica.
Nema veze.