Još od davnina, u nekim ženama živi po jedan mali vuk.
Branka Kandić Splavski
Još od davnina, u nekim ženama živi po jedan mali vuk.
Eto, rode se s njim.
Tako je sićušan i majušan da stane u krvne žile i zajedno s krvlju juri i šeta cijelim ženinim bićem.
No, iako je on sitan, njegova vučja narav nije. Ona nema dimenzija i velika je kao cijelo njezino tijelo, pa i veća!
Zato se ovoga vuka nikako ne smije podcijeniti jer je upravo on taj koji predvodi ženu u svim bitkama njezina života. On je taj koji joj stegne čeljust i šake i nauči ju reći NE!
On je taj koji joj daje snagu u hladnoći, samoći, nedaći i bolesti. Da, taj mali vuk.
Klone li žena na dno, gura ju njuškom i govori joj:
-Ustani! Idemo dalje!
I liže joj rane i tješi je napuštenu i zavija s njom kako bi istisnuli bol.
Najoštrijim očnjacima i šiljatim pandžama štiti i čuva i njezinu mladunčad te neprestano njuši i zrak oko njih ne bi li predvidio i najmanju opasnost i zarežao opako prijeteći zlu.
Katkad se, pak, povuče i pritaji, i na duže vrijeme, i žena se zapita je li još uopće tu. Ali, bez brige, u krvi je, tu je! On je nikada neće iznevjeriti. Nikada!
Ponekad taj mali vuk zna i proviriti iz ženinih očiju i može ga se lijepo vidjeti kroz njezin pogled, ali ljudi ne vjeruju ni svojim očima, a kamoli tuđim, pa ga zamijene za iskrenje, bljesak ili tek čudan odsjaj.
Nitko ne zna gdje se točno u nama nalazi duša, ali sigurna sam da baš u nekom njezinu skrovitom zakutku ovaj vučić pravi svoj brlog, svoj mali skriveni dom.
Iako živi u ženi, on je vuk samotnjak.
Nema samotnijega samca ni među zvjeradi ni među ljudima, ali baš samci trebaju dom, trebaju školjku za svoje svilene snove.
Kao i svi samci, i ovaj najviše voli boraviti u srcu, a kao i svi vukovi, voli gledati mjesec i dozivati svoga možebitnoga blizanca na tom dalekom, srebrnom otoku noćnoga neba.
Taj je zov uvijek čeznutljiv, tužan i jak, i da itko pažljivije sluša, čuo bi ga u pustim noćima kada se otima iz ženinih grudi.
Ponekad ga ipak čuje i odazove mu se neki drugi mali vuk, ovdje na zemlji, u nekim drugim krvnim žilama.
I odmah se njih dvojica ugledaju i prepoznaju kroz zjenice.
Dva ista vuka.
To se, zapravo, sretnu žene-vučice, sestre iz istoga praiskonskoga legla, onoga od hrabrosti, borbenosti, upornosti i neshvaćenosti.
I odmah stanu jedna uz drugu, štiteći jedna drugoj bok.
Pa onda nastave zajedno dalje krivudavom stazom života, te sestre-vučice, s onim blistavim i nikad dohvaćenim mjesecima u očima.
Iza njih, na otiscima njihovih stopa, još će dugo, dugo u tami svjetlucati zlatni, zvjezdani prah…
O, kako ovo u dahu pročitah!
Prekrasno napisano.