KO NAS BRE ZAVADI 1. dio

piše: Danijel Divić
Oduvijek sam volio nekonvencionalna razmišljanja… Kada je u modi bilo biti desničar, ja nisam bio, kada je u modi bilo biti ljevičar, ja sam vašario po desničarskim drumovima, kada je u modi bilo biti vjernik, ja sam bio komunjara, a kada bih se našao na jugonostalgičarsko-komunističkom partyu bivah veći vjernik od Tome Akvinskog.

Ni do dana današnjeg se to nije promijenilo, evo, u Berlinu je u modi biti gay, pa i gradonačelnik nam je godinama peder, i neka mu, a ja opet volim pišku i ne vidim baš da će se to promijeniti….

Kad smo već kod pički… Srbi opet cvile. Kmečanje preko Dunava sam donekle sve ove godine i trpio, šutio na razne „ko nas bre zavadi“ teorije i jugonostalgičarske floskule kako smo svi mi isti narod, teoriju o tome da su Tuđman i Milošević dogovorili rat na Karađorđevu uz zaklano krme dok se narod klao međusobno.

E pa, ne može više …bre!

Srbima je više od svega, više od osuđivanja državnog i vojnog vrha Republike Hrvatske za ujedinjeni zločinački poduhvat, viče od presude Gotovini i Markaču i više od kruha potrebna unutarnja katarza.

Pomirenje na ovim prostorima neće biti moguće nikada uz ankete u kojima 50% Srba misli da su Hrvati više zločina počinili od Srba u ratu, dok ih samo 20% misli da su Srbi počinili više zločina (pogledah neki dan na nekoj četničk… pardon, srpskoj televiziji).

Pomirenje nikada neće biti moguće dok Srbi još dan danas svaku diskusiju o ratu počinju sa Jasenovcem, u kojima je, po njihovoj procjeni, ubijeno milijun Srba (koliko ih tada nije ni bilo u Hrvatskoj) niti će pomirenje biti moguće dok se Domovinski Rat naziva građanskim ratom.

Jer, u građanskom ratu obadvije strane se dokopaju nekakvog oružja i nisam baš (iako sam povjesničar) upoznat sa nekim građanskim ratom u kojima jedna dobro opremljena vojska (za koju isti Srbi tvrde da je tada bila treća vojna sila na svijetu), napada punom snagom jedva i lovačkim puškama naoružane „vlastite građane“.

Čak ni u Siriji danas nije tako jer i tamo njihovi seljaci imaju više oružja nego sto su Hrvati imali 1991.

Ali krenimo od početka…

Hrvatska je Srbima 1990 godine oduzela status konstitutivnog naroda i svrstala ih medu nacionalne manjine. S obzirom da je tada bilo 12% Srba u Hrvatskoj, i da je istim ponuđena kulturna i administrativna autonomija uz prilagođenje postotka policajaca srpske nacionalnosti prema postotku nastanjenih Srba na određenim mjestima (što je u redu, jer su Srbi, u svom Žandarskom duhu, masovno bili policajci i vonjici – jebiga, sve bre heroj do heroja – pa su tako 60% policajaca i skoro cijeli časnički kadar JNA bili Srbi.

Uzimajući u obzir kako se danas u miru natežemo sa vlastitim korumpiranim policajcima kao pijan s gaćama i imajući u vidu cijelokupnu situaciju 1990 i odnos Srba prema „njihovoj domovini Hrvatskoj“) i s obzirom na činjenicu da Hrvatskoj nije vraćen teritorij koji je stoljećima bio njezin (sve do Zemuna, koji joj je oduzet tek 1944) te činjenicom da Hrvatska nije tražila nazad ono što joj (da parafraziram „braću“ Srbe) „vekovno pripada“, nego je samo htijela mir u vlastitom dvorištu, to je sasvim u redu.

Naprotiv, to su veća manjinska prava nego što je ikada itko ikome i ponudio, i to, da ne zaboravimo, jednoj manjini koja organski niti je podnosila niti prihvaćala bilo što sa hrvatskim predznakom. Jednoj manjini koja nije htjela sudjelovati u referendumu o samostalnosti (iako im je to bilo omogućeno) nego je isti dan raspisala referendum o odcjepljenju (na čije sudjelovanje su bili pozvani samo Srbi, neovisno o tome jesu li u mjestima u kojima se referendum održavao bili većina ili manjina).

Ista situacija će se ponoviti 199.5 sa planom Z4 u kojem SAO Krajina i SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem dobivaju status države u državi, ovog puta uz nagovaranje od strane Rusa (kao srpskih saveznika) Amerikanaca, Francuza, Nijemaca i Engleza (i u toj priči je sraz saveznika 3 naprema 2 na srpskoj strani), koji isti srbi ne čele ni primiti na razmatranje.

Slobodan Milošević Sloveniju podupire u njenoj težnji ka neovisnošću jer tamo nema Srba, i pokušava mijenjati pravila mogućeg odcjepljenja (koje je po ustavu iz 1974 omogućeno dršavnim jedinicama na prostoru SFRJ) tražeći mogućnost odcjepljenja naroda iz države koju oni ne prihvaćaju (u tom slučaju Srbi u Hrvatskoj).

Što bi u Njemačkoj bio ekvivalent tome da Turci u Neukölln-u proglase Tursku Republiku i počnu masovno protjerivati Nijemce zato čto to mogu jer su naoružani do zuba. Problem u svemu tome je što generalno kada se gleda Slavonija, pa i specifično Vukovar, na tim prostorima nikada nije bilo više Srba od Hrvata, ali za razliku od Hrvata su Srbi imali potporu Jugoslovenske Narodne Armije, koja je u vrijeme raspadanja SFRJ postala ogromni faktor koji košta i koji traži sponzora i našla ga je u Miloševićevoj ideji Velike Srbije.

Okrijepljeni pričama o „genocidnosti“ hrvatskog naroda, o „dobroti“ srpskog (koji je vekovno bre branio svoju genocidnu hrvatsku braću od Turaka – iako su Srbi a ne Hrvati bili 500 godina pod turskom palicom), o razularenim turbo-ustašama koji pijani jedva čekaju da počne klanje, srpska „nejač“ je pobjegla preko Dunava a vekovni srpski heroji (u obliku bradatih četničkih vojvoda) su iz Srbije došli da brane istu tu nejač (koja je, da ponovim, prije toga bez ikakvih prijetnji većinom pobjegla preko Dunava).

Kad smo već kod razularenih turbo-ustaša, sticajem okolnosti tada ih je bilo mnogo, ima ih (hvala Bogu) i danas, samo što te 1991, za razliku od danas, nisu bili naoružani niti su počeli postavljati barikade i mrcvariti nenaoružane građane na istim, pucajući u njih, prijeteći da će ih klati i da su ovo zapravo „vekovna srpska ognjišta“.

I tako je počeo napad JNA na Vukovar u cilju „Oslobađanja Vukovara od ustaških terorista“ (Veseljin Šljivančanin 2010. godina), ili u cilju „Oslobađanja kasarne JNA u Vukovaru“ (Veselin Šljivančanin 2012. godina).

Isti Veselin Šljivančanin koji je kao osučeni ratni zločinac, nakon odsluživanja – premale za počinjene zločine – kazne kao heroj dočekan i još uvijek tretiran u Srbiji.

Kada smo već kod katarze koja je Srbima prijeko potrebna: s jedne strane se bune što hrvatski narod na trgu u euforiji dočekuje OSLOBODENE generale, nevine ljude, dok oni isti doček pripremaju osuđenim ratnim zločincima kao Veselinu Šljivančaninu i Biljani Plavšić, i onda još imaju obraza govoriti o nedostojnosti Hrvata u vidu načina dočeka Gotovine i Markača.

U tim izjavama je posebno zanimljiva evolucija Šljivančaninovog vida na napad u Vukovaru koji je prije nazivao „oslobađanjem grada“ a sada ga naziva „oslobađanjem vojarne“….

Svaka čast Veljko, sve više ličiš na lisicu… Isti Šljivančanin, koji i dan danas ima obraza govoriti o tome kako bi rado došao u Vukovar i koji „ne razume bre“ međunarodnu tjeralicu koju je Hrvatska raspisala za njega.

E pa dragi Šljivo, ja vjerujem da si u Vukovaru kao i u Hrvatskoj više nego dobrodošao, evo, možeš se pridružiti kapetanu Draganu koji će uskoro iz Australije biti izručen u Hrvatsku.

Vjerujem da ce vam hrvatski narod pripremiti doček dostojan vašem herojstvu, sličan dočeku generalima Gotovini i Markaču. Možda će epilog biti malo drugačiji ali jebiga, nećemo sad sitničariti bre …druže Šljivo…