piše: Danijel Divić
Dugo ne napisah ništa… (obožavam se preseravati aoristom, ima nešto aristokratsko, Shakespearovskih omjera u tom vremenu)
Jako, jako puno se skupilo. Da sam barem bio dosljedan samome sebi i naškrabao koju pjesmicu zadnjih godinu dana i time oslobodio i sebe i vas svih ovih …govana (izvin’te, molim vas …prostačenje je ipak ostala moja opsesija) koji su se nakupili u meni, no ni to nisam bio u stanju.
Uvijek sam bio reakcionarski nastrojen, i kako sam iz jednog intelektualno-duhovno uzvišenog položaja (moja definicija) ili iz potpune letargije (stručna definicija) ili iz lijenosti (definicija moje majke), promatrao ovaj svijet posljednjih godina …zar je već prošlo toliko? …shvatih (rekoh, obožavam aorist) da više nisam u stanju držati korak sa brzinom svih događanja na globalnoj razini.
Intelektualno naravno jesam, oduvijek sam sebe smatrao neshvaćenim genijem a ne prepotentnom pizdom kao što su drugi govorili, međutim, stvari se mijenjaju tolikom brzinom da ja jednostavno više ne stignem istipkati kolumnu do kraja a da mi nešto sasvim drugo ne odvuče paznju (imam li ja poremećaj pažnje ili je to možda samo… u jebote, trebao bih usisati svoju sobu…).
Stilistika mi postaje sve više nalik na slavna remek dijela poput Mona Lize ili Vjenčanja u Kaani u interpretaciji autističnog slikara koji ima neke svoje nerazriješene privatne diskrepancije sa žutom bojom, a i vicevi su nekada bili bolji, to jest, jednostavniji i više onako, narodni.
Sada sam sretan kada se netko uopće i ležerno nasmije mojim vicevima, a i to je u većini slučajeva netko sa kvocijentom inteligencije većim od 140 i određenim problemima sa alkoholom, ostatkom svijeta i ponajviše sa samim sobom.
Posljednja kolumna koju sam počeo pisati je bila o predsjedničkim izborima, konkretnije o Milanu Bandiću, ali nisam je dovršio. Em bi predugo trajala, em sam tako odgojen da se nije lijepo ismijavati retardiranima.
Time ne kažem da je Milan Bandić retardiran, Milan Bandić je demagog, retardirani su oni koji stvarno „puše“ tu demagogiju da se netko istovremeno udara u prsa jer je SOCIALdemokrat i kršćanin. Posljednjeg …koji je to stvarno bio, su Rimljani razapeli, a taj čak nije ni bio kršćanin nego židov…
Onda htjedoh pisati o Grčkoj i kapitalizmu, o američkim stambenim kreditima i nelikvidnosti banaka koje ulažu u globalne fondove koji će nas sve uništiti jer su hrpa smeća (što je službena kategorizacija istih od agentura za rejting), o liberalizaciji globalnog tržišta koja je počela za vrijeme Reagena i zbog koje danas nitko ne zna tko pije a tko plaća (zapravo znamo, plaća običan narod a piju mudonje), no i to nije imalo smisla.
Pokušao sam to objasniti svojim roditeljima, počeo sam pričati, i pričao i pričao, objašnjavao i objašnjavao, a tek nakon 3 tjedna sam shvatio da su otišli na godišnji prije dva tjedna, da sam neobrijan, prljav, smrdim, gladan i da bi bilo vrijeme da se naspavam…
Facebook, Google, Apple, Chrome, EHEC, Gotovcevi, HTZ, DSDS, 1984, Vukovar, EU, EFSF.. sve je to kao rafal udaralo na mene iz dana u dan, moje asocijacije su se širile i povezivale i najsitnije detalje i na kraju je ostala …praznina…
Siniša Vuco je jednom u onoj Malnarovoj kretenskoj emisiji izjavio da je najvažnije dobro pojist, popit i nešto pojebat. U najmračnijim trenucima mi se to činilo kao jedini adekvatan odgovor na sva moja pitanja. …inače sam pesimist koji sve komentira sa: vrag je još crniji!
Nisam više ni cinik, nisam nikada ni bio.
Ja sam hodajući paradoks …nisam…
Vrijeme je da se pospem pepelom. U svim svojim dosadašnjim kolumnama sam srao protiv mladih Hrvata iz dijaspore, a tek sada vidim da su isti najmanje zlo u sveopćem ludilu oko nas.
Ostajem pri svojim tezama o njima, no čudim se samome sebi što sam „tjerao vodu na mlin“ ili bolje: „šamarao mrtvog magarca“ pokušavajući uvjeriti nekolicinu klipana u neka svoja viđenja, ne imajući na umu da su kategorizaciju klipana zaslužili time što ne čitaju dovoljno i ne shvaćajući time sav paradoks moje namjere pokušavanja obračunavanja sa takvima na pismenoj razini.
Kažu da pametniji popušta. Ali ako svi pametni popuste, onda će idioti zavladati svijetom …
Nada je kurva, i ona je jedini razlog zašto sam se nakon toliko vremena, pod utjecajem dobre doze piva, uhvatio digitalnog pera i počeo opet pisati ne znajući odakle početi, kojim smjerom krenuti i u kojem pravcu ići.
Nada da će netko tamo vani shvatiti što pišem i što želim reći… I ako vas ima, ne morate biti moji istomišljenici i moji sljedbenici u pokretanju svjetske revolucije iz koje ja izlazim kao neosporivi tiranin …/\… (ovaj znak će samo jedna osoba na svijetu shvatiti, ovom prilikom šaljem pozdrav ;), ako razmišljate istom shemom i ako ste vođeni istim principima …moja sućut!
O čemu se radi konkretno? S obzirom da je onaj kretenski tim kvazi-stručnjaka (što bi se kod mene u selu reklo „lijepo ti to sve znaš sa kompjuterom, ali džaba ti sve to kad bi ti kraj žive svinje gladan ost’o“) u Cernu došao na još goru ideju da svoj unutarnji sistem komunikacije zvan „internet“ podijeli sa svijetom, globalizacija je krenula nezaustavljivom brzinom.
Sve moguće informacije imamo odmah, pomoću Facebook-a i Twittera konačno i vidimo da večina čovječanstva spada u kategorizaciju „idiot sa kompleksom manje vrijednosti“ pa nam i novinarstvo ide tamo odakle je došlo, kvaliteta je zamijenjena kvantitetom i brzinom, a od viška informacija ljudi ogluše na sve, tako je i naš portal postao sve samo ne ono što bi trebao biti: Novinarski portal.
Čast pojedincima, pri tome mislim pogotovo na Sonju i Emila, koji svojim entuzijazmom ne posustaju, ali ponekad se pitam, je li stvarno bitno da nama mladima daju glas, kada je preočito da nemamo ništa pametno za reći?
Je li stvarno bitno da svatko od nas sere, piše, škraba, o realno, stvarima koje ionako nikoga ne zanimaju? Možda je to i zakon globalizacije vijesti: da sve postaje regionalno, pa čitamo poeziju i prozu na jednom portalu koji bi trebao biti novinarski, čitamo kolumne koje nisu kolumne nego preseravanja (pri tome prvenstveno mislim na sebe).
Kvalitet nekih poetskih djela je (i to kažem kao stručnjak za literaturu) usporediv sa dadaizmom, mada sumnjam da ti ljudi znaju uopće što je dadaizam i kako glasi teorija o poetici. Pišemo li samo da se naše ime čita?
Osjećamo li iz nebitnosti vlastitih života potrebu srat o nepotrebnim stvarima koje nikoga normalnog ne zanimaju na internetu? Čemu? Zašto? Odustao sam od traženja bitnih informacija, jer su i one, kao i sve u životu, filtrirane. Odem tu i tamo na index.hr jer tamo ima gologuzije.
Pokušao sam sve to svesti na racionalnu diskusiju, recimo, kada gledam emisije HRT-a tipa „Zvijezde pjevaju“ ili „Zvijezde plešu“ uvijek se pitam zašto mi treba sat vremena da istražim tko su uopće te zvijezde i čime su se bavile?
Netko mi je jednom odgovorio: -Pa što hoćeš, oni su na televizoru, ti si samo ljubomoran jer ti nisi!…
Uf jebote… Evo izjede me ljubomora. Neš ti problema završiti na nacionalnoj dalekovidnici: Uzmeš strojnicu u ruke i pravac neko veleposlanstvo, kratki rafal i eto te kao glavni akter svih svjetskih medija. Dobro, to je malo radikalno, ali šta ću, taka mi narav.
Ili ako si žensko sa silaznom putanjom pjevačke karijere fino si kupiš HD-Camcorder, stalak (sve to skupa ne mora koštati vise od 200 Eura, to je aman dva dana bez kokaina – jeftino? Pa rekoh: Zvijezda u SILAZNOJ putanji, one u ulaznoj šmrču skuplji kokain), fino sve postaviš, nađeš nekog lovatora da te dobro iskarindža i eto te opet na televiziji na čast i ponos nacije i vlastitih roditelja.
Godinu dana sam čitao samo naslovnice, dnevnike uopće nisam gledao, sve što je bilo duže od dvije tri rečenice sam fino ignorirao, u međuvremenu je palo nekoliko diktatora koji su zamijenjeni još gorim diktatorima (al su se usrećili Egipćani) ili razularenom bagrom (Ej Libijo, bolna si mi).
Kriza je svakog dana sve gora i gora iako sam ja svakog dana sve deblji i deblji, jedina konstanta je da je crnac još uvijek najbolji golfer na svijetu, bijelac najbolji reper i crnac predsjednik Ujedinjenih američkih Emirata, pardon, htjedoh reći, Ujedinjenih američkih država… Upravo te tri činjenice nam dovoljno govore o svijetu.
Budimo realni …te tri stvari su prije 20 godina zvučale toliko znanstveno fantastično da je svatko tko bih izjavio da će do toga jednom doći istovremeno (!) odmah bivao strpan u najbližu ludnicu.
Možda sam ja za ludnicu? Ludi su ludi samo u očima normalnih, a takvih je sve manje. Ili je možda normalnost postalo ludilo, pa su ludi normalni a normalni ludi, i jeli ih ta ludost onda opet čini normalnim?
Ovo ni Aristotel ne bi riješio, ali nekako imam dojam da se sa dva tri seoska pijanca u lokalnoj birtiji mojeg sela sretnem i sa 2.6 promila domaće šećeruše počnem raspravljati o tom pitanju, da bi se sve opet svelo na poštovanog filozofa Sinišu Vucu i njegovu teoriju o bitnosti pića, jela i seksa za zdrav razum.
I zašto onda, imajući na umu da ne vodi ničemu, opet pišem? Čemu onda i meni potreba da serem i škrabam kada se ionako neće ništa promjeniti? Jednostavno: jer papir sve trpi. Dobro, ovaj digitalni trpi još više od onog pravog samo ne moš snjim fino kulturno na wc kao sa nekim novinama i iskoristiti ih za ono čemu jedino služe, jer „kada se hartijom obrišes po turu, svestan si šta znači sranje za kulturu“. (B. Đorđević)
E pa kad seru svi, srat ću i ja:
Kolumno draga, zapostavih te dugo,
Skrivah se od zahtjeva tvojih,
Bolno te iznevjerih moja tugo,
Ponajviše iz poroka svojih.
Prođe godina i više, da te ne obnovih,
Ne dobivah dugo inspiracijski nalet,
Pjesmicom te prenaglo opet zatvorih,
jer sere mi se, moram na toalet!
(recitirati patetično, uz duge pauze, sa suzom u oku)
A rupčića nema…..