KO ZNA…

Osijek/ Jučer je harala snježna oluja, a danas se vrijeme umirilo. Kose prozore u mom osječkom stanu u potkrovlju pokrio je debeli pokrivač od snijega. Jutros pogledah i vidjeh ovu travku zarobljenu ispod snijega.

Tko zna otkuda ju je vjetar donio …možda s promenade, možda iz Baranje, iz Mađarske, Slovačke, Berlina… Od svuda bi mi netko mogao poslati poruku. I tko zna koja je njena poruka. A možda se travka uputila Dobriši Cesariću, koji je u susjednoj kući proveo svoje djetinjstvo.

U svakom slučaju asocijacija na njegovu pjesmu Povratak nudi se sama po sebi:

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi –
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.