Marijana Dokoza
Pod nogama gnjevnog stvorenja,
Apolonovom riječi pogođena
Za mrakom mi jutro jasno ide,
Svi životi naši su tek puki snovi.
Od jedne vatre, dvije se stvoriše
Srce moje, o čemu to zboriš?
Ah, kad bih se smjela smijati,
Činila bih to potiho, da ne čuju noćna bića.
I mudracu svane samrtna zora,
Kud neće meni, jednoj mladoj sjeni
Zar nikada nisi osjetio rane,
Ovijene pogledom gnjevnog stvorenja?
Oh, kako žeđah za svijetlim anđelima,
Što ti oko aureole poletješe,
Ne vidim puta do noći mračne
I u mrak mi život ulijeće.
Gnjevna spodobo što čekaš me pred zorom,
Moljah te očima bez sjaja mladenačkog
Odbaci me daleko od ovog mjesta,
Da ne ljubim neljubljeno!