Marijana Dokoza
Kako da se ne izgubim u rukama večeri,
Dok se približavaš neljudskom brzinom,
Kako bi se preko tvoje vinula u visine
Oh, kako bih je skriti htjela!
Željela bih odletjeti na mjesto posve nepoznato,
Izgubljeno na dnu mora
Netaknuto od ljudske ruke,
I dotaknuti te instrumentom koji miluje dušu
Ali, glas se njegov ne čuje,
I ne umijem prijeći jednog koraka,
Ne poznajem put kojim me zovu,
Ostajem sama u rukama večeri