piše: Mirela Bajlović Marasović
Svašta se nešto događa u ovoj našoj tako maloj, a tako pogubljenoj zemlji. Riješilo se mnogo toga, kao „krenulo na bolje“, kažu, „ali bit će još i gore“…tvrde isti oni koji su netom prije toga izjavili da je krenulo na bolje …A mi, mi kao da smo upali u blato, cijelim tijelom i još samo imamo snage držati usta i nos iznad blata. Mi ne dišemo, mi „dahćemo“…zima nas stisnula, hladnoća obuzela, drva za ogrjev se tope, ali još se ne damo, još uvijek imamo što za jesti …manjina barem …Još uvijek banke ne naplaćuju svoje, još čekaju, odgađaju, režije su isto na stand by, računi, dugovi, izdaci se gomilaju …ali sve to čeka na nas, lebdi iznad naših, duboko u blato zaronjenih, tijela …
Zaglibili smo i to pošteno! Ali ne, o tom se malo da pročitati u zadnje vrijeme. Sagledavam svijet oko sebe i ne vjerujem u to što pročitam, ne vjerujem i ne shvaćam da se tako jako i jače nego ikada do sada osjete slojevi našeg tako sjebanog društva. Pročitam naslove kao …njih dvoje i mala beba „žive od 300 kuna mjesečno“, gladuju, nema posla, nema plaće, rade džabe, mjesecima, tjednima, danima …štrajkaju, prosvjeduju, žale se, plaču, jadikuju, bore se …i sve to ode u vjetar …oglušilo se društvo na takve …oglušila se manjina na većinu …ili je ipak obrnuto?
Možda ja jednostavno imam kontakta s onim ispodprosječnim Hrvatima, s onima koji nemaju za osnovne potrebe …kao na primjer, obitelj koja ima dva srednjoškolca, putuju po 40 km do škole, trebaju nešto i pojesti ta djeca svaki dan u školi, žive od jedne plaće i to plaće državne firme, koja stiže na vrijeme …i ne izlaze na kraj i k tome ne plaćaju ni stanarinu …Dakle u svom su, primaju kakvu takvu plaću i gube se u slojevitosti našeg hrvatskog postojanja …i nije im dobro, imaju što za jesti, ali novaca nemaju …A gdje su svi oni kojima je gore? Tko te čuje? Tko za te pita? Kako za Boga miloga žive oni kojima je gore?
Zar smo stvarno došli do toga da vičemo i izjavljujemo: Bogu hvala, još nismo gladni!??? I to danas, sad u ovom trenu, u ovom stoljeću??? Teško se mirim s činjenicom da sam u ovom slučaju u krivu …Argumente kao: -Ali kupuje se, troši se za pripreme za Božić, kupuju se pokloni, trgovački centri vrve ljudima …ne priznam jer nitko ne pita …TKO kupuje, KAKO i S ČIM?
Na uši mi izlaze riječi poput: solidarnosti, suosjećanja, socijalne osjetljivosti …Riječi su to isprazne …bez topline, bez ljubavi …farsa…Ukidamo Vam božićnice, skidamo Vam plaće, ali svoje ne diramo …ali daj, imajte razumijevanja, budite socijalno osjetljivi i dajte, odreknite se svojih božićnica zbog drugih …i molim Vas shvatite da bih se i ja odrekao da ne moram ići na skijanje (primjera radi) …
Istina, karikiram, ali samo zato što se ovo licemjerje ne može više podnositi. Neimaština nam se uvukla u kosti …zebemo noću zbog nje …ali to nas ne bi trebalo mučiti jer mi ipak imamo svoju lijepu zemlju Hrvatsku i trebamo gledati unaprijed u lijepu, veselu, šarenu budućnost …jer doći će opet sezona i smanjit će se stopa nezaposlenosti i napunit ćemo si državni proračun i sve će biti u redu, bit ćemo ta tri mjeseca svi kao na heroinu dok nas opet ne obuzme „cold turkey“…dok nas ne obuzme stvarnost i činjenica da nema napretka, da ništa ne postižemo i da nam je još gore nego lani.
Ali čemu se opterećivati? Čemu se dati egzistencijalnom strahu kad će uskoro Božić i Nova Godina?! Treba pripremiti kolače, raznorazno drugo iće i piće i naravno poklone za Božić, toalete i frizure za Doček …ma jebeš stvarnost, bijedu i neimaštinu, treba biti u „trendu“, treba se biti „in“…Ovi o kojima sam ja pričala postoje samo u stvarnosti Lijepe Naše, oni postoje i onako samo u mojoj ludoj glavi i nemaju apsolutno nikakav doticaj sa perfektnom fikcijom u koju smo se uljuljali svi mi zajedno. Mi smo komforan narod, mi volimo ugodu i blagostanje. Mi volimo do te mjere lijepo živjeti da smo nadasve spremni i odreći se svoje zbilje …
Nemojmo se zamarati i trošiti energiju na obitelji poput one Marka Markovića s Bjelolasice, Ivane Ivanović iz Varteksa …Što hoće?! Pa dobili su prošli tjedan plaću za RUJAN!!!!! Hm, ne dajmo se smetati, ne dajmo se uzrujati. Uljuljajte se opet u svoju fikciju …sve je to super, imamo lijepu zemlju, sad će nam i ta prekrasna budućnost, skoro smo i evropski građani … Komšije celebrity će nas zabavljati za Novu godinu, a nakon toga će nam se i trendsetter premijer i njegova još trendsetterskija ekipa vratiti s godišnjih odmora i sve će biti u najboljem redu …Čemu opterećivati svoje krasno našminkano lice kad se ionako samo ono vidi iz blata u kojem sanjamo …da ne kažem da samo ono viri iz govana u koja tonemo! Hm, idem i ja sad dalje smišljati planove za Božić …i praviti se da me se sve ovo ne tiče. Ne događa se to nama, to se događa onim drugim Hrvatima u nekoj drugoj Lijepoj našoj …
Kao da smo se dogovorile, upravo i moja mala Maša oči otvorila …idem, prošlo moje vrijeme za mene. Što da Vam kažem …držimo se svi čvrsto za sliku u koju smo se uljuljali da se ne bi slučajno ugušili u navali stvarnosti …Do uskoro! Čitamo se …rekli bi Sonja i Emil.