piše: Martina Budimir
Kutjevo/„Profesorice, pa zašto niste na fejsu?“. Nebrojeno sam puta čula ovo pitanje. I priznajem, često sam prije godinu dvije dolazila u napast otvoriti svoj profil na facebooku, ali me suprug, a na tomu sam mu neizmjerno zahvalna, podsjetio na obećanje davno dano samoj sebi. Zaklela sam se, naime, da neću biti na fejsu. Smatram se javnom osobom jer svakoga dana u neku ruku nastupam, svaki je nastavni sat, svaki roditeljski sastanak ujedno i javni nastup.
Prije petnaestak godina, kada sam se sa studija u Zagrebu vratila kući i tek počela (znam, znam, čudno je) izlaziti, već tada sam postala svjesna činjenice da ću od sada biti javna osoba, javno izložena, prepoznata od većeg broja ljudi no što ih ja sama prepoznajem.
Nekada su nagradne igre bile poprilično jednostavne, morali ste biti dovoljno brzi na brojčaniku ili tipkama telefona i nazvavši dovoljno brzo običan a ne neki tamo 060-broj, mogli ste besplatno i prilično lako doći do ulaznica za koncerte, poklon paketa omiljene vrste kave ili ručnog sata s logom sponzora. Ušavši u učionicu, kao apsolventica, zgrozilo me pitanje jednog učenika: „Jeste Vi ona s nagradnih igara?“. Svjesna svoje odgovornosti, nikada mi više nije palo na pamet na taj se način javno izlagati.
No, vratimo se na izlaske. Zamislite se u neko doba noći u šetnji korzom, a svakih vas nekoliko koraka prekine glasni pozdrav učenika kojima predajete ili možda ne, nego vas samo želite onako malčice isprovocirati: „Dobra večer, profesorice!“. Nimalo ugodna situacija, ne znam je li mi više neugodno jer sam detektirana i ne mogu normalno razgovarati s ljudima bez stigme profesora ili mi je više neugodno zbog činjenice da klinci od svojih petnaestak godina u to doba noći još vise u gradu. Jednom sam prilikom jednog svog učenika pitala kako to da je u dva u noći u gradu, a on mi je drsko odgovorio: „Pa što to Vas, razrednice, uopće briga kada me moji roditelji puste!“. Priznajem ostala sam bez argumenata!
No vratimo se na priču o fejsu. Ne smatram se ni najmanje zaostalom, izoliranom, izopćenom ili drugačijom, čak mi se u neku ruku čini cool biti jedna od rijetkih bez profila (ja bih rekla da je puno više od svakog drugog odraslog Hrvata na fejsu). Nazovite me glupom i ograničenom, ali jednostavno ne razumijem potrebu za izlaganjem sebe, svoje svakodnevice ili još gore intime masi prijatelja, a davnih sam dana postala svjesna činjenice da je prijatelja, mislim onih pravih, vrlo malo, dovoljni su prsti dvije, najčešće tek jedne ruke za nabrojati ih.
Pa čemu onda forsiranje nekih kontakata, komunikacije i prisnosti s nekim s kime face to face neću biti u stanju kvalitetno razgovarati ni o čemu?! Za komunikaciju s ljudima koje ne vidim često, koji žive daleko, savršeno mi dobro služi i elektronska pošta, a fotke sebe i svoje obitelji ionako ne želim objaviti svima.
Da, napisala sam svima. Već nekoliko godina pokušavam uvjeriti svog sada desetogodišnjeg sina kako je sve što je na fejsu dostupno svima, a ne samo njemu i njegovim prijateljima. Jer ako će i jedan njegov prijatelj pokazati njegov profil svojoj majci, onda ne vidim razloga smatrati to nečime između njih dvojice, nečime što ja ne smijem vidjeti.
Vidim kako svakog dana gubim bitku protiv fejsa. Svi su Dominikovi prijatelji već na fejsu, on onako fino i indirektno svaki dan napominje kako se na fejsu može to i to, kako je taj i taj na fejsu objavio ovo ili ono.
Kažem, vidim kako svakoga dana gubim bitku protiv fejsa, ali nekako se potiho nadam da ću izdržati do onog trena kada facebook više neće bit toliko cool, kada će se ljudi vratiti svojim korijenima, pravoj face to face komunikaciji, čuvanju tajni i svoje intime samo za sebe i one malobrojne prijatelje koji su zavrijedili postati njenim dijelom.
Nadam se nečemu sličnome kao u apokaliptičnim filmovima u kojima se nakon raspada civilizacije ljudi vraćaju iskonskom načinu života i preživljavanja, nadam se svijetu u kojemu neće biti bitno što prije postaviti novi status, nego što prije se naći na zidiću ispred škole, u parku ili na obali rijeke, pa može i u kafićima, ipak su se ljudi kroz gusti dim gledali u oči, face to face.
Nisam neki mrzitelj, ne želim da me se krivo shvati. Vjerojatno bih i ja već odavno bila na fejsu da se ne bavim poslom kojim se bavim, ali možda baš zato imam priliku gledati na stvari s ove strane. Možda baš zato mogu objektivno promatrati ljude koji su pokleknuli i koji cijeli dan imaju upaljeno računalo kako ne bi propustili ništa što se događa na njihovom profilu, a radi se o ljudima u nekim već poprilično zrelim godinama. Ne mogu se načuditi činjenici koliko je facebook ovladao njihovim životima. I da, može se svatko prikazati kakvim želi, staviti profil koji odabere, sakriti ono loše a istaknuti dobro, ali sve je to samo privid.
Možemo i u face to face komunikaciji činiti isto, reći će mnogi, i istina, i činimo, ali nekako mi se čini da je gledajući čovjeku u oči lakše zagrepsti ispod površine i pronaći osobu. Na koncu, shvatit će i svi oni koji žive u lažnom svijetu privida, samo će im možda trebati puno više, trajati puno dulje i biti puno bolnije.
Postovana gdjo. Budimir!
Zahvaljujuci “fejsu” uspio sam stupiti u kontakt sa jednom osobom, koju nisam preko 40-etak godina vidio niti cuo. Iako sam na fejsu, nisam jos nikada nista “postenio”, a odem na njega tek tu i tamo. Vjerujte mi za sve nedace koje snalaze Fejsovce nije kriv fejs nego samo i opet ljudi koji su na njemu. I za njega vrijedi pravilo, ” ako se ne konzumira prekomjerno, nece vam skoditi”.
Inače za mene “feis” nije ništa posebno,nego svaka druga internetska stranica,osim da ništa ne košta s time je interesantniji, znatno..bržiji ujedno i opširniji.
U njemu sam povremeno rado ili društveno ponekad i dobrovoljno,razgovaram sa ljudima razmjenimo mišljenja..Mnogi su na njemu poslovno..zato ..feis..smatram interesantno internetsko glasilo.
U stvari..na svakome je njemu s “feisom” ili bez “feisa” osobno..koliko se otvori i zatvori..javno u govoru..i koliko mu je to potrebno..slično poput Hrvatske kad stigne u Europu..kao i inače uvjek.. na svakome je njemu..samome..što učini od sebe u životu.
Kažete: “Vjerojatno bih i ja već odavno bila na fejsu da se ne bavim poslom kojim se bavim”
Kod mene je obratno ja vjerojatno ne bih nikada bio na fejsu da se ne bavim poslom kojim se bavim.
Ima fejs puno dobrih i praktičnih strana, ali ipak najčešće služi za buđenje odsanjanih snova. Mislim da će zanimanje broj jedan u Hrvata uskoro biti psihijatar.