uredio: Emil Cipar
Volim puno pametovati o mitu, korupciji, nepotizmu i hipokriziji koja prožima ovo naše društvo. Takvi pametnjakovići poput mene, obično i sami imaju kakvu crnu kutiju u njedrima koja krije tajnu, kutiju koja navlači crne oblake sumnje nad aureolu bezgrešnosti.
Jedared, sada već to davno biva kada mislim o tome, ZZ Top je dolazio u naš Zagreb grad. Znate ona dva sa bradom i onaj treći bez brade a preziva se Beard. E, ta trojka je 2002 godine nastupala u Domu Sportova, bijaše to praznik za sve rokere i one koji se tako osjećaju.
Normalno, kao i za Stonese 4-5 godina ranije, novaca za kartu nisam imao, te o koncertu nisam odveć niti razmišljao. Tada sam još uvijek svoje koncertne aktivnosti bazirao na okolnim dugoselskim izbama, gdje sam slušao svirke raznih frakcija budućeg Olovnog Plesa. Dangube, The Buzzers, Glomazni otpad i ini bendovi, uglavnom su svirali što dalje od gušće naseljenih područja, jer često to ni rođena mati nije htjela čuti a kamoli susjedi. Doduše, svirke su se isplatile, danas momci predstavljaju respektabilne poete i muzičare, premda ih je nekada teško bilo za čuti.
Uglavnom, kako rekoh, o Billy Gibbonsu, Dusty Hillu i onom golobradom Beardu nisam niti razmišljao. Život sirotog provincijalca je sasvim ugodan, ako prihvatiš provinciju i sve njene vrijednosti kao neminovnost. U prijevodu, ako se pomiriš sa sudbinom.
No, rekao bi Zoran Kostić – Cane : “..jedan poziv menja sve!”
Zazvoni tako jedno predvečerje tridesetak dana prije koncerta, telefon ili ti “lula” kako smo od milja zvali čudo tehnologije u obliku bežičnog telefona. Mobitel tada još nisam imao, život je bio lijep u vremenu već zaboravljenog:
-Dobro veče, Ivica pri telefonu, molio bih Mihaela.
Normalno, stari se javi na telefon jer ja nisam prakticirao to činiti, čisto iz pragmatičnog razloga kako bi izbjegao naporne razgovore sa rodbinom koji su se uglavnom svodili na dva pitanja:
-Kako je u školi? …a šta da im kažem? Šta mislite kako mi je? Super mi je, zato sam i pao razred da mi još malo bude super.
I naravno, drugo pitanje:
-Jel imaš curu? …ne, nemam je, jer sam introvertan, sramežljiv i bez samopouzdanja – papak reklo bi se u narodu, a cure, znate ujna, one vam ne vole – papke.
To bi bili realni odgovori, koji su u stvarnosti bili kamuflirani hihotanjem i nesuvislim rastezanjem, mumljanjem i mucanjem dok u žurbi nosim telefon roditeljima.
Nego, gdje sam stao?
Da, donese meni otac “lulu”, ja bezbrižno zavaljen sjedim za kompjuterom igrajući Championship manager 01/02, već sam u 2113 godini, osvojio sam 78 naslova prvaka za redom sa Manchester Unitedom a Ryan Giggs mi je pomoćni trener sa svojih 140 godina na leđima.
-Za tebe je …reče otac i spusti lulu na radni stol.
–Halo …javim se.
-Jesi sam? Jel možeš razgovarati? …gotovo šapatom zbori glas sa druge strane.
-Ivice, jes’ to ti? …pitam još uvijek anonimnog pozivatelja.
-Nisam. Glupane, ne spominji mi ime. Hoćeš ići na ZZ Top u Dom Sportova? …odgovara.
-Čekaj, jel’ ovo neka zajebancija …pitam.
-Hoćeš ili nećeš? …pomalo ljutito upita onaj čije ime ne spominjem više.
-Paaa htio bih… promucam i odmah potom udarim sa klasičnom kuknjavom i naricanjem, nemam para za kartu, nema u to doba vlaka za nazad, ove one, sav šonjo blues istresem. Da me slušaju u UNICEF-u, vjerujem da bi me udomili u nekom selu za uboge pod njihovim pokroviteljstvom.
-Ne trebaju ti pare, imam karte. Nećemo preko telefona, nađemo se pa ćemo o detaljima …privede razgovor kraju osoba X.
-V’redu …velim i odložim lulu na punjač.
Nakon nekoliko dana, nađemo se osoba X i ja u jednoj od onih malih, zagušljivih birtijetina u zagrebačkoj Dubravi, gdje ZET-ovci, smetlari i poštari započinju još jedan radni dan uz konjak, pelinkovac, novine i porniće.
-Plan je ovakav… veli X dok naručuje crnu kavu bez šećera, i Pago od jagode da sapere gorčinu.
Nalakćen pozorno slušam, pamtim detalje i klimam glavom. X završi izlaganje.
-Jesi shvatio -pita gledajući me ravno u oči.
-Jesam …odgovaram i kimnem glavom u znak potvrde.
-Ok. Odoh sada. Ti malo pričekaj, plati račun i onda izađi …reče, okrene se i napusti lokal.
Tako i bi.
Pakleni plan je bio slijedeći. Naime, koncert je bio organiziran pod sponzorskom kapom jednog velikog proizvođača piva, koji je tjednima prije koncerta organizirao nagradne partyje po rock klubovima u i oko Zagreba.
Promotorke/hostese bi dolazile u kafić/klub i ti naručiš pivo njihovog poslodavca od njih, a one ti uz flašu daju nagradnu karticu. Svaka promo večer je nosila jedan dobitni kupon sa kartom za ZZ Top, čija cijena je bila tada nemalih dvjestotinjak kuna. I tako, mlado i staro se opija do besvijesti ne bi li skupilo što više kartica i povećalo si šanse za dobitak.
Kvaka je bila sljedeća.
Sestra od osobe X je radila kao jedna od hostesa i na neki način je znala koja je kartica dobitna između one gomile “više sreće s narednom bocom – suckeru!”. X je tako već “osvojio” svoju kartu negdje u Dubravi, a ja sam bio na redu pošto je sljedeći party najavljen u mom malom Dugom Selu i rock birtiji kratkog daha imena Rock Village.
Gel u kosi, nevini izraz lica, Adidas trenirka i lagani korak od moje zgrade u Kolodvorskoj prema Rock Villageu. I deset kuna za jednu pivu u džepu. Naivno od mene, ali pripišimo to početničkoj pogrešci. U birtije uglavnom ne idem sam, tu večer sam išao. Još jedna greška. Ulazim, na šanku susrećem nekoliko vidno pijanih poznanika.
–Eee buraz, ZZ Top kuiš’, naruči Žuju kod hostese i dobil buš kupon… mrmlja kroz pljuvačku izvjesni N.B.
Nevješto se pravim lud, kao ne znam hoću li baš pivu, nešto me želudac zajebava, motam tako klupko dok pogledom tražim sestru od X-a. U trenutku kada sam je locirao krećem na WC, malo se oplahnuti i skupiti hrabrosti. Izlazim ubrzo osvježen i ohrabren te prilazim subjektu i velim:
-Pivu jednu, molim te …i namignem u znak raspoznavanja.
Mislim, viđala je ona mene doma kod X-a, ali nisam ja neki lik za zapamtiti, pa reko da podvučem crtu za svaki slučaj.
Normalno, zgodna cura, a ja sam valjda sedamnaesti prištavac koji je osjetio potrebu namignuti joj tu večer i u onom polumraku gurne mi bocu i karticu u ruke i ode.
Pomislih kako je dobro priskočila zadatku, diskrecija zajamčena. Zavučem se potom u neki ćošak, otpijem gutljaj pive i sladostrasno stadem noktom palca strugati onaj fini zaštitni sloj ispod kojeg se nalazila moja karta za raj. Kadli ono, na opće preneraženje pred očima zaigra:
-Više sreće…
Reko’ – drugovi jel’ se to snima neki film?
Novaca više nemam, jedna piva jedna kartica. Oooooo jebem li te nepotizme i korupcijo.
Ništa, teškom mukom odlučih se na potez očajnika. Priđem subjektu nanovo.
-Odžar odžar, ja sam onaj koji jesam …i spomenem X-a.
-Pa kaj ne veliš, nisam te skužila, već sam mislila da te nema …i zavuče ruku u desni džep i da mi kupon.
Otkotrljao mi se kamen sa turšije i srca u tom trenu. Vratim se u svoj kutak, ponovim struganje i…
-Čestitamo! Ideš na ZZ…
Volim te Hrvatskaaa, zaori se u meni. Ali tu nije bio kraj. Treba još proći proglašenje dobitnika uz hinjeno iznenađenje istog. U stilu:
–Nemreš vjerovat, kak baš ja, pa samo jedna piva, pa neugodno mi je, pa ja inzistiram da se ova karta uruči najpijanijem (serem)… sve okruglo pa na ćošak, dok me ona trojka koju sretoh na šanku u laganom stanju obneviđenosti grli i urla:
-Jebote koje sreće imaš, ej buraz, ZZ Top kuiš’ brade imaju, kaktusi i sve to…
Naposljetku, izmigoljih se iz gungule, dima i smrada te zadovoljan sa propusnicom za raj krenuh put stana, kroz memljivu, kišnu dugoselsku noć.
Na dan koncerta, X i ja se nađemo ispred Doma Sportova, ushićeni i sve onako zadovoljno mljackajući se naslađujemo i zbijamo pošalice, šegu i kalambure prolazeći pokraj ovih kojima “cepaju” skupe ulaznice.
-Tko smo mi?
–Mi smo na popisu …moto je večeri popraćen geekovskim hihotom tako što prinesete stisnutu šaku ustima te se previjajući i klateći lijevo – desno hihooćete.
Onaj stil:
“Nitko ne zna šta nam je to smiješno, ali smiješno je jako pogotovo zbog toga što nitko ne zna šta je točno smiješno..” – tako nekako.
Koncert je počeo točno u 21h, tada sam počeo shvaćati koji smo mi šupak svijeta kada je gostovanje pop/rock zvijezda u pitanju. Zapravo, tada još ne, nego 55 minuta kasnije kada je Billy Gibbons rekao:
-Thank you! You are the best crowd! See you next time! …i ode on a i ova dva za njim.
-Vratite mi pareeee! Prevaraaaa! Izdajaaa! Nož u leđaaa! …urlao sam na rubu histerije dok me X vukao prema izlazu.
I tada, u 22:05 h ispred Doma sportova, pokunjen, razočaran, oroše laganom kišicom koja je rominjala, zaključim:
“Mito, korupcija, nepotizam, malverzacije se – ne isplate…barem ne meni i ne ovaj put, proklet da si ZZ Tope iz Texasa kurvin skote!”