piše: Božica Jelušić
Vlissingen/Dva intenzivna sata u MUZEEUMU, Vlissingen. Kad čovjek ulazi u Pomorski muzej, na pameti mu je prije svega brod. Čak i okorjelu kontinentalcu klecaju koljena pri pogledu na pojavu pravoga jedrenjaka, i on osjeti poštovanje pred kućom putujućom, bez koje avanturisti i oblakolovci nikada ne bi mogli ostvariti pothvate vrijedne mitskih Titana. Mornaru brod postaje dijelom tijela i oklopom. Na žmireć poznaje tajne palube i potpalublja, sve one vlažne i zaparložene kuteve, s vonjem plijesni, ljekarija, mišjeg izmeta, osoljenih tkanina, metala, ruma, ukiseljenog kupusa, znoja i kuhinjskih taložina. Svi su ljudi, na svoj način, s brodovima povezani. Jedni ih ispraćaju, drugi čekaju, treći sanjare o njima. A JESENJIN veli u pjesmi: “Neka lađe pune s mora dođu, / nek se zlato po podu rasipa. / Neće trava rasti po jeseni, / Nit’ će ruže cvjetati na snijegu.”
S moje točke gledišta, muzej je prilično živo mjesto, barem po upisanim energijama u izlošcima. Svaki od njih priča djelić beskrajne maritimne storije. Ovdje su grede, daske, kotlovi,poklopci, optički instrumenti, topovske kugle, uljanice, poslužavnici, pehari, posuđe glineno, limeno, porculansko i stakleno, lule obične i one za opijum, sablje, kubure, šeširi, opasači sa srebrnim kopčama, remenje, ovratnici, rukavice, zlatnici i srebrnjaci, kartografske mape s kvrgavim kontinentima kao glavice zelja, kompasi, durbini, knjige, brodski dnevnici, molitvenici, tintarnice, srebrni escajg za časnike i okovi za robove, te usred svega, nacerena zemljano žuta lubanja, koja veli: SIC TRANSIT GLORIA MUNDI, tako prolazi ovozemaljska slava …